Suvremena tehnologija i masmediji u habilitaciji govora djece s teškoćama u razvoju

SAŽETAK

Re/habilitacija govora temelji se na znastvenim spoznajama i metodama što je uvjetovalo i razvoj suvremene tehnologije u re/habilitaciji i za re/habilitaciju govora.

Habilitacija govora djece s teškoćama u razvoju prethodi odgojno-obrazovnom procesu i odvija se paralelno s njim te suvremena tehnologija u tom uzročno-posljedičnom odnosu djeluje direktno i indirektno, na dijete i na logopeda.

Primjena tehnologije u habilitaciji govora prati potrebu i trend suvremenosti i praktične primjenjivosti te pridonosi racionalizaciji glasovno-govorne snage i tehnike logopeda, motivira dijete na suradnički odnos i rezultira uspješnošću u tretmanu.

Masmediji u percepciji i tretmanu djece s teškoćama u razvoju djeluju također dvojako: direktno i indirektno.

Direktno djelovanje je u smislu informiranja javnosti, zainteresiranih pojedinaca i skupina pojedinaca o postojanju djece s teškoćama u razvoju, njihovim problemima i potrebama kao i promicanju njihovih prava. Indirektni utjecaj odnosi se na logopeda, pružajući mu mogućnost informiranja o znastvenim istraživanjima na području dijagnostike i re/habilitacije govora, novim znanstvenim spoznajama, metodama, postupcima i sredstvima.

U cjelokupnom habilitacijskom postupku logoped je medij medija koji vrši odabir sadržaja, postupaka, metoda i sredstava u   habilitacij govora, dokumentira i informira o habilitacijskom postupku te primjenom suvremenih tehnoloških sredstava prezentira rezultate i postignuća.

Ključne riječi: habilitacija, govor, suvremena tehnologija, logoped, masmediji

Modern technology and mass media in habilitation of speech in children with developmental disabilities

SUMMARY

Re/habilitation of speech is based on scientific findings and methods, which led to the development of modern technology in re/habilitation and re/habilitation of speech.

Habilitation of speech in children with developmental disabilities precedes the educational process and is carried out concurrently with it, and, in that causal-consequential relationship, modern technology acts directly and indirectly, on the child and the logopedician.

The use of technology in habilitation of speech keeps up with the need and trend of modern times and of practical applicability, and it contributes to rationalization of the voice-speech power and the logopedician’s technique, it motivates the child to a cooperative relationship and results in successfulness in treatment.

Mass media in perception and treatment of children with developmental disabilities also act in two ways: directly and indirectly.

Direct action is in the sense of informing the public, interested individuals and groups of individuals on existing of children with developmental disabilities, their problems and needs, as well as of promoting their rights. Indirect influence turns towards the logopedician, giving him the possibility of being informed on scientific researches in the field of diagnostics and re/habilitation of speech, new scientific findings, methods, procedures and means.

In the overall habilitation procedure, the logopedician is the medium of media which makes the selection of the contents, procedures, methods and means in habilitation of speech, which documents and informs on the habilitation procedure, and which presents the results and achievements by the use of modern technological means.

Key words: habilitation, speech, modern technology, logopedician, mass media

1. Uvod

1.1.      Povijesni osvrt na govor i istraživanja govora

Prve spoznaje o govoru sežu još u doba Galena, Hipokrata i Aristotela koji su se bavili problemima glasa.Galen je prvi opisao mišiće larinksa i živce koji ga inerviraju, a glasnicama je dao naziv. U antičko doba u kojem se njegovalo govorništvo javlja se poseban interes za glas i govor. Sjetimo se samo Demostena, najvećeg govornika svih vremena, koji je sam sebe liječio i izliječio od mucanja vježbajući govor sa kamenčićima u ustima i penjući se uzbrdo u određenom ritmu. On je svojim postupcima na neki nači ukazao na terapijske mogućnosti u izliječenju mucanja.

Krajem 15.-og stoljeća za glas i govor zainteresirao se i genijalni Leonardo da Vinci koji je na temelju svojih eksperimenata zaključio da se govor može očitovati sa usana čime je praktički naznačio principe rehabilitacije gluhonjemih osoba, te se bavio problemima glasa i govora. (Cvejić, Kosanović;1982.).

Istraživanja govora iz 15.-og stoljeća zabilježena u djelima Paracelsusa, Versaliusa, Pedra de Ponce, Fabriciusa i Merculialiasa odnose se na razumijevanje govorne patologije, anatomsko-fiziološki pristup govoru i njegovim poremećajima, unapređenje terapije i kirurgije u području uha, grla i nosa. Na temelju njihovih spoznaja Francis Bacon u 18.-om stoljeću definira metodologiju znanstvenog istraživanja na području govora te se zalaže za osnivanje znanstvene ustanove koja bi se bavila svim aspektima govora i njegovim poteškoćama (Keramitčievski, 1985.).U nizu mnogih koji su se bavili govorom i glasom bio je i Pavlov koji je svojim istraživanjima dokazao da veliki značaj u fonaciji i govoru ima CNS te ih je u tom smislu okarakterizirao kao psihičke djelatnosti.

Problematikom govora bavile su se mnoge znanstvene discipline od opće medicine, audiologije, kirurgije, sve do psihologije, lingvistike, fonetike i neurologije što je početkom 20.-og stoljeća utjecalo na razvoj i nastanak psiholingvistike i neurolingvistike, zahvaljujući istraživanjaima Vigotskog i Lurije.Svaka od ovih znanstvenih disciplina pokušavala je razjasniti fenomen govora sa biološkog, pedagoškog, psihološkog i sociološkog aspekta, ali malo koja je nudila i praktična terapijska i/ili rehabilitacijska rješenja.U tom smislu profilirala se i razvila logopedija koja se kao multidisciplinarna primjenjena znanost bavi prevencijom, dijagnostikom, habilitacijom i rehabilitacijom govora i njegovih modaliteta.

Na području bivše Jugoslavije logopedija se pojavila posljednjih desetljeća 19.-og stoljeća. U Hrvatskoj su se njome bavili liječnici, u Srbiji učitelji praktičari, a u Sloveniji je iznikla iz surdopedagogije ( Savić, 1974.). Danas je logopedija moderna znanost koja napreduje u svakom segmentu, a posebice u re/habilitaciji zahvaljujući dostignućima na području tehnike i tehnologije.

• Teorije i definicije govora

Tijekom dugog filogenetskog razvoja čovjeka od «australopitekusa» preko «homo erectusa» za kojega se pretpostavlja da je imao bolju koordinaciju zahvaljujući boljoj razvijenosti maloga mozga i preduvjete za verbalnu komunikaciju, pa do «homo sapiensa neandertaliensis» koji je živio u ledeno doba, a prema hodu, znatno većoj zapremini mozga od prethodnika, te razvijenosti donje vilice, moglo se zaključiti da je ispunjavao sve uvjete za verbalnu artikulaciju (Cvejić, Kosanović;1982.). Istraživanjima naših suvremenika o nastanku govora, nastale su i brojne teorije o tome.Kao što se iz antropoloških istraživanja vidi mozak je veoma važan organ u kojem je pohranjena tajna govora, a što su mnogi koji su se bavili problematikom govora i dokazali, poput Lurije koji je za vrijeme i poslije I svjetskog rata istraživao poteškoće govora i govorenja kod ranjenika čime je pridonio rasvjetljavanju afazije i razvoju neurolingvistike.

Empirističke teorije ukazuju na to da se kod usvajanja govora radi o općim kognitivnim sposobnostima i procesima koji procesom učenja simboličkog sustava zvanog jezik, omogućuju nastanak govora, a prema nativistima radi se o filogenetski uvjetovanim specifičnostima za učenje govora (Stančić, Ljubešić;1994.).

Na teoriju imitacije prema kojoj dijete uči govor tako da imitira ono što čuje, Clapared odgovara da se dijete služi imitacijom da bi stvorilo senzomotoričke asocijacije koje nisu dane nasljeđem (Vladisavljević, 1987.)

Allport imitaciju govora ne objašnjava na temelju nekog instinkta već pomoću oblikovanja uvjetno-refleksnih veza što se bazira na biheviorističkoj teoriji uvjetovanja. Neoasocijacijske teorije, težište stavljaju na proces učenja i smatraju da u procesu učenja govora sudjeluju isti oni kognitivni procesi koji sudjeluju i u ostalim procesima učenja.

Chomsky i Lenneberg zastupaju nativističku tezu po kojoj se govor razvija iz urođenog, specifičnog jezičnog znanja.

Chomsky je tvrdio da su jezične sposobnosti djetetu urođene te se stoga njegov govor razvija sam od sebe, a razvoj svake zamisli ostvaruje se kroz transformacijsku gramatiku pomoću određenih pravila, od dubinskih do površinskih struktura, što se može promatrati kroz strukturu rečenice (Vladisavljević, 1987.).

Kognitivistička teorija objašnjava ljudski govor kao apstraktni sustav pojmova i principa koji nisu direktno pod utjecajem iskustva, dijete ih otkriva i uspješno koristi, a za savladavanje jezičnih oblika neophodan uvjet je razumijevanje odnosa koji se njima iskazuju.

U povijesnom pregledu teorijskih postavki o učenju govora nepravedno bi bilo izostaviti Vigotskog koji je istraživao govor u odnosu na mišljenje i konstatirao da su jezik i govor značajni za formiranje ličnosti te da se u govoru nalazi izvor socijalnog ponašanja i svijesti čovjeka.

U definiranju govora često se isprepliću pojmovi govor i jezik, koji su usko vezani, ali nisu identični.Jezik je skup konvencionalnih pravila određene društvene zajednice kojima pojedinac treba vladati da bi ih mogao prenijeti u govor.Rubinstein govor definira kao jezik u akciji koji funkcionira u kontekstu individualne svijesti te se stoga realizira na subjektivnoj osnovi i razlikuje se od jezika koji je objektivna društvena tvorevina (u Stančić, 1986.)

Govor je oblik ponašanja koji se može objektivno promatrati i procijenjivati u svim svojim modalitetima, osim unutrašnjeg govora, a jezične norme jednake su svim pojedincima u određenoj društvenoj sredini, čije je znanje i vladanje tim jezikom različito od pojedinca do pojedinca.

Prema Škariću (1988.) govor je optimalna zvučna ljudska komunikacija oblikovana ritmom rečenica, riječi i slogova.

Govor je jedan od načina komunikacije za koji je potreban intaktan CNS, periferni govorni organi, nesmetano intelektualno funkcioniranje i stimulirajuća sredina da bi se razvio i kao takav zadovoljio sve svoje funkcije.Govor se zvukovno ostvaruje glasom, a u njegovoj motoričkoj i zvukovnoj realizaciji sudjeluju mnogi organi, mišići i živci u centralnom i perifernom nervnom sustavu. Zvukovno opažajni elementi govora su ritam, tempo, boja, jačina, intonacija te u svakom od ovih segmenata može nastati odstupanje koje će manje ili više otežati komunikaciju.Govor kao kompleksan oblik ponašanja, multifaktorski je uvjetovan, pa je u njemu moguće prepoznati, odrediti i definirati odstupanja ili oštećenja i na drugim područjima ljudskog funkcioniranja te stoga re/habilitacija govora zahtijeva angažman i drugih znanstvenih disciplina.

1.3.      Funkcije govora

Temeljne funkcije govora su semantička i komunikativna, funkcija stjecanja iskustava i funkcija djelovanja (Stančić, Ljubešić;1986.). Funkcije govora djeluju u jedinstvu, međusobno se isprepliću, nadopunjuju, uvjetuju jedna drugu i utječu jedna na drugu.Semantički sadržaj govora utječe na tijek i ishod komunikacije, kao i na komunikacijske partnere.U komunikacijskom procesu sudionici razmjenjuju misli, emocije, potrebe, želje, namjere i iskustva, podatke i informacije, znanja i iskustva.Govor je istovremeno individualan i zajednički u određenoj društvenoj skupini, jednak i različit od čovjeka do čovjeka, sredstvo komunikacije, medij za komunikaciju, dar ili poteškoća.

U komunikativnom procesu slušatelj i govornik slušaju i govore naizmjenično, pri čemu se značenje riječi u funkciji prijenosa neke poruke ili informacije temelji na zajedničkom iskustvu. Što je zajedničko iskustvo veće i jednakovrsnije to će i komunikacija biti uspješnija.Zajedničko iskustvo proizlazi iz perceptivno kontroliranih akcija u prostoru i vremenu iz ljudskog načina doživljavanja svijeta (Stančić, Ljubešić;1986.).

Govor je ne samo bit individuue i njenog postojanja, već je i socijalna kategorija koja se razvija u društvu, mijenja se pod utjecajem društva i odvija se u određenom društvenom okružju. Govor kao jedan od medija, svojstven samo čovjeku, utječe na stjecanje iskustava i znanja kao i prijenos informacija, iskustava i znanja.Isto tako govorom djelujemo na različite načine, direktno i indirektno, na komunikacijske partnere, pa čak i one koji ne sudjeluju direktno u govornoj aktivnosti komunikativnom procesu ili razmjeni iskustava.

2. Diskusija

2.1.      Djeca s teškoćama u razvoju – definicija, klasifikacija i terminologija

Čovjek je biopsihosocijalna struktura koja sadrži mnoge elemente čijim se međusobnim relacijama stvaraju nove kvalitete. Teškoće u razvoju proizlaze iz smanjenih sposobnosti i alteriranja nekih drugih funkcija, što je društveno uvjetovano. Osoba sa nekim oštećenjem može imati manje ili više izražene poteškoće socijalne integracije (Kovačević i sur., 1998.).

U uporabi je često i sintagma «djeca s posebnim potrebama», što i ne mora upućivati na djecu s teškoćama, jer primjerice i darovito dijete ima posebne potrebe.

ICIDH-internacionalna klasifikacija oštećenja, invaliditeta i hendikepa (WHO,1993.) odnosila se na područje zdravlja i rehabilitacije. ICIDH-2 (WHO, 2001.) još uvijek ističe oštećenja, invaliditet i hendikep, ali se odnosi i na preostale sposobnosti, mogućnosti participacije, postojeće resurse i uvjete sredine te se raščlanjuje na dimenzije funkcionalnih sposobnosti i klasificira ih u: tjelesne funkcije (mentalne, senzoričke, glasovno-govorne, neuromuskularnoskeletne funkcije i funkcije koje se odnose na kretanje), tjelesne strukture (strukture nervog sistema, strukture oka i uha, glasovno-govorne strukture i strukture koje su u vezi sa kretanjem), klasifikacija aktivnosti (komunikacija, samozbrinajavanje i interpersonalne aktivnosti), klasifikacija participacije (samozbrinjavanje, mobilitet, izmjena informacija, socijalni odnosi, obrazovanje, društveni život).Ovdje su nabrojeni samo neki aspekti funkcija, struktura i aktivnosti, te prema klasifikaciji ICIDH-2 cerebralna paraliza (CP), mentalna retardacija (MR) i autizam, kao svojevrsni sindromi, pripadaju svim podklasifikacijama, a glas i govor klasificirani su kao tjelesne funkcije i strukture, komunikacija kao aktivnost i participacija osobe u izmjeni informacija.Pod ostalim faktorima navode se produkti i tehnologije kao vanjski faktori čijim posredstvom osoba u društvu može sudjelovati kao subjekt te na tjelesnu funkciju ili strukturu djelovati pozitivno ili negativno.

ICIDH-2 klasifikacija primjenjiva je u svim područjima, pa i u defektologiji u smislu osnove za odabir oblika obrazovanja i zbrinjavanja djece s teškoćama.

Prema orijentacijskoj listi «Pravilnika o školovanju djece s teškoćama u razvoju» (Puškar, 1997.) vrste oštećenja su: oštećenje vida i sluha, poremećaji govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju, tjelesni invaliditet, mentalna retardacija, poremećaji u ponašanju uvjetovani organskim faktorima ili progredirajućim psihopatološkim stanjem, autizam i postojanje više vrsta i stupnjeva teškoća u psihofizičkom razvoju.Školovanje djece i mladeži s teškoćama u razvoju provodi se u redovnim školama uz primjenu individualiziranih programa i produženog stručnog tretmana. Djeca s većim teškoćama u razvoju (CP, MR i autizam) školuju se u posebnim ustanovama do 21.godine života.

Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju, a u kontekstu govora, tada je bitno razlikovati termine rehabilitacija i habilitacija, gdje bi termin habilitacija bio primjereniji jer se radi o stjecanju funkcija koje dijete nikada nije imalo, a rehabilitacija je postupak ponovnog uspostavljanja izgubljenih, poremećenih ili smanjenih funkcija ( Kovačević i sur.,1998.)

• Suvremena tehnologija u re/habilitaciji govora
  • Teoretske spoznaje i praktična primjena

Razvoj suvremene tehnologije povezan je sa mnogobrojnim izumima koji su se dogodili tijekom 19. i 20. stoljeća kao što su elektromagnetski valovi (Herz), pretvaranje zvučnih valova u električne impulse (Bell), ultrazvuk. Na temelju znanstvenih spoznaja o psiho-akustičkim svojstvima glasa, govora i slušanja nastala su i tehnička unapređenja u njihovoj re/habilitaciji.

Bernard S.Lee (1951.) otkrio je specifičan akustički fenomen kod kojega vlastiti govor poprima drugačije karakteristike i izvjesne smetnje, ako ga propuštamo kroz neki tehnički medij (Brajović,1981.).Lee je proveo eksperiment sa osobama normalna sluha i govora koji su čitali tekst pod uvjetima zakašnjelog auditivnog feedbacka (ZAF) od 100 i 150 milisekundi nakon čega se ustanovilo da pod tim uvjetima govor poprima karakteristike mucanja (Brestovci,1972.).Na temelju tih eksperimenata pretpostavilo se da je mucanje posljedica poremećene auditivne povratne sprege i da primjenom ZAF-a mucava osoba postaje svjesnija svoga govora.

Jedan od aparata baziran na Lee-efektu je i logotron kojeg je koristio bečki logoped Maschka.

Verbotonalna metoda Petra Guberine kojoj je osnovni princip povezanost slušanja i govora, a u korekciji govora, ta je povezanost izražena komunikacijskim lancem koji se sastoji od emisije, transmisije, recepcije i reprodukcije (Vuletić, 1987.).U procesu re/habilitacije govora, logoped emitira određeni zvuk, zvučni podražaj ili zvučnu informaciju koja prolazi kroz neki medij koji ga modificira i tako modificiranog prenosi slušatelju ili re/habilitantu koji ga potom reproducira i istim kanalom u suprotnom smjeru vraća emiteru odnosno logopedu. Prema reproduciranom govoru ili glasovno-govornoj informaciji saznajemo kako je osoba percipirala odaslanu informaciju. Verbotonalna metoda P.Guberine primjenjuje se na SUVAG lingua aparatu koji zvučnim filtrima modificira govor i na taj način djeluje na korekciju neispravnog slušanja i govora.

Van Riper je uzrok mucanju vidio u poremećaju slušne povratne sprege te se u terapiji počeo primjenjivati masking i DELAY, a još 1956. terapiju maskingom prvi su počeli primjenjivati Cherry i Sayers, koristeći različite šumove obzirom na jačinu i frekvencijski spektar, što zaglušuje i poboljšava vlastiti govor (Prizl Jakovac, 1998.). Metoda DELAY-a temelji se na otkriću B.Lee-ja odnosno feed-back sistemu, gdje se vlastiti govor prima sa zakašnjenjem od 0-300 milisekundi ovisno o jačini mucanja, pri čemu se usporava brzina primanja vlastitog govora, te potom manifestira u govornoj reprodukciji.

Kompjuterizirani digitalni uređaji egzistiraju samostalno ili su kompatibilni sa PC-em uz mogućnost korištenja različitih računalnih programa, a auditivne signale modificiraju pomoću digitalnog signalnog procesiranja (DSP) i sastoje se od procesora koji sadrži memorije i filtre, stereo pojačala za slušalice, pojačala za mikrofon, slušalica i mikrofona ( Heđever, 1985.). Za svaki glas ili skupine glasova memorirane su intenzitetske optimale, postoji mogućnost podešavanja i mijenjanja razine glasnoće (izražene u fonima) i jakosti govora (izražene u decibelima), grafičke prikaze zvučne slike govora, mogućnost priključka «light» stimulatora koji radi na principu «light show-a» koji intenzitetske i frekvencijske modulacije audio signala pretvara u svjetlosne efekte, fonometar za kontrolu glasnoće govora i programe za korekciju govora osoba sa slušnim aparatima.

U habilitaciji govora s ciljem slušnog treninga primjenjiv je i kompjuter koji se opslužuje različitim softwerskim programima u formi CD-a koji nalikuju zvučnim slikovnicama, što je djeci veoma primamljivo i zabavno, pa time uče i slušaju, a da toga nisu ni svjesna.

2.2.2.   Cilj i svrha primjene tehnološko-tehničkih uređaja

Kod primjene uređaja potrebno je točno odrediti vrstu i stupanj oštećenja ili greške u govoru te odabrati primjereni program.U dijanostici je njime moguće mjeriti glasnoću govora, akustički analizirati glasove i mjeriti osnovni laringealni glas.U rehabilitaciji govora primjenjiv je kod mucanja, neurogenih oštećenja govora (afazija, disfazija i dizartrije), artikulacijskih poteškoća (dislalija), oštećenja sluha i poremećaja glasa (disfonije). Kompjuterizirani digitalni uređaji, zbog svojih audio-vizuelnih i sofisticiranih akustičkih karakteristika direktno djeluju na slušanje, percepciju i korekciju prozodijskih elemenata govora, artikulaciju govora, pažnju i koncentraciju, smanjenje hiperaktiviteta, kooperativnost, motivaciju i ustrajnost u tretmanu.

Logoped kao vokalni profesionalac izložen je svakodnevnom vokalnom zamoru što dovodi do poteškoća u funkciji glasnica i kvaliteti glasa (Kovačić, Buđanovac,2000.).

S tog aspekta uporaba suvremenog uređaja direktno utječe na očuvanje logopedovog glasa kao osnovnog sredstva za rad i njegovu racionalniju uporabu. Svrha primjene komjuteriziranih filterskih uređaja je racionalizacija vremena, učinkovitije strukturiranje habilitacijskog postupka i postignuće što boljih rezultata u habilitacijskom procesu.

• Mali uređaji – velike mogućnosti

Suvremena tehnika i tehnologija svoju primjenu našle su u problematici govora i u psihološko-pedagoškom, informacijskom, obrazovnom, edukacijskom i dokumentacijskom smislu.Obzirom na eru u kojoj živimo teško je nespomenuti video kameru i digitalni fotoaparat, te skener kojim možemo obične fotografije preslikati i prenijeti na PC, a potom dalje interpolirati u različite prezentacije kompjuterskih programa kao što je Power Point.Video kamera i digitalni fotoaparat kao audiovizuelna sredstva imaju svojih prednosti obzirom na to da su malih dimenzija, primjenjivi u zatvorenim,otvorenim, malim i velikim prostorima, relativno niske cijene koštanja i atraktivnosti.Dok video kamera za reprodukciju snimljenog materijala zahtijeva videorekorder, digitalni fotoaparat uz pripadajući mu pribor za prijenos audivizuelnog ili samo vizuelnog zapisa, zahtijeva PC i compact disc (CD).Snimljeni materijal ima sliku, ton, boju, pokret, trajanje i trajnost, mogućnost prezentiranja u željenom prostoru i vremenu sa određenim ciljem i namjerom.I mada audio-vizuelni zapis digitalnim fotoaparatom traje svega nekoliko sekundi veoma je zahvalan dokument i dokaz neke situacije ili akcije s mogućnošću manipuliranja u različitim kontekstima i prilikama.

Video kamera, digitalni fotoaparat i PC imaju indirektan utjecaj kojima dokumentiramo inicijalno i finalno stanje, informiramo o tijeku i provedbi habilitacijskog postupka, prezentiramo rezultate i iskustava i provodimo evaluaciju rezultata rada.

• Utjecaj masmedija na percepciju djece s teškoćama u razvoju

Leon Fesstinger kreirao je teoriju kognitivne disonance kojom tvrdi da se ljudi selektivno izlažu informacijama i mišljenjima i to pretežno onima koji nisu u suprotnostima sa njihovim ranijim stavovima ili znanjem (prema Peruško Čulek, 1999.).

Harold D.Lasswell god.1948. razvio je teoriju o izravnom utjecaju medija i postavio temelje discipline masovnih komunikacija te je poznata njegova sintagma «tko kome, što kaže, kojim kanalom i s kojim efektom». Prema njemu masovna komunikacija je prikupljanje i distribucija informacija, interpretacija informacija i prenošenje društvenog nasljeđa tj.obrazovna aktivnost (Peruško Čulek, 1999.).

Deklaracijom o pravima osoba sa invaliditetom (1975.) UN-a, osobama sa invaliditetom osigurana su sva prava kao i ostalim građanima te su u skladu s tim usvojena i «Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom» gdje se pod «dostupnost informacija i komunikacije» između ostalog navodi: «Države trebaju poticati medije, osobito televiziju, radio i novine da svoje usluge učine što pristupačnijima» (1993. čl.9.).

Danas gotovo da nema domaćinstva koje ne posjeduje televizor koji je obzirom na svoja audiovizuelna svojstva prosječnom gledatelju i najatraktivniji Zvuk, pokret i boja, tri elementa u jednoj kutiji koja magično privlači ljude i intrigira ih na gledanje prema osobnim interesima, obrazovanju, raspoloživom vremenu i motivu, iz radoznalosti, zabave, pa i dosade. U istraživanju i analizi slobodnog vremena među djecom, a i u općoj populaciji, najučestalije je gledanje televizije, slušanje radija, čitanje tiska i korištenje kompjutera (Peruško Čulek, 1999.).

Radio emisije, radio spotovi, dokumentarni i igrani filmovi, video spotovi i novinski članci mediji su kojima se mogu prezentirati informacije o pravima i potrebama djece s teškoćama u razvoju. Video spotovi na televiziji najčešće se koriste u humanitarne svrhe s ciljem prikupljanja novca za protetička sredstva ili opremu. Mediji imaju zadaću da objektivno prenose informacije, a prema Lasswellovom motu «tko, kome….» nerijetko se događa da se i dobro sročene informacije posredstvom novinara, izvjestitelja i voditelja emisija i njihovog površnog znanja o problematici potpuno pogrešno interpretiraju i prezentiraju.Dnevne novine i dnevne informativne emisije na radiju i TV ponekad na senzacionalistički način prenose informacije tipa «…pronađen zlostavljani autistični dječak…….». Prosječnom gledatelju ili slušatelju u tom trenutku «autistični dječak» ne znači ništa, ili gotovo ništa, težište je na onome «zlostavljani».Takve su informacije kratkotrajne, brzo se zaboravljaju i ne pridonose afirmaciji društvene brige za djecu s teškoćama u razvoju, niti promjeni stavova prema osobama s poteškoćama u razvoju .

Kod dokumentarnih emisija vrijeme emitiranja, dužina trajanja i koncepcija emisije mogu djelovati tako da ne pobude nikakav interes kod gledatelja, odustajanje od gledanja i indiferenciju. Takve se emisije rijetko emitiraju u udarnim večernjim terminima, obiluju redundantnošću informacija, izmjenjuju se monološko-dijaloške i deskriptivne forme prezentacije, što kod prosječnog gledatelja dovodi do zbunjenosti, zbog nerazumijevanja problema i uzročno-posljedičnih odnosa unutar njega.

Za ovakav tip emisija najčešće su zaintersirani roditelji djece s teškoćama u razvoju i profesionalci koji s njima rade.

Igrani filmovi koji se prikazuju u kinima imaju veću moć u percepciji i popularizaciji određene problematike te promjeni stavova kod ljudi. Sjetimo se filmova, 80-ih godina 20.stoljeća kao onaj o gluhoslijepoj djevojčici Helen Keller, stvarnoj osobi s kraja 19.-og i početka 20.-og stoljeća, koja je zahvaljujući svojoj učiteljici naučila govoriti, čitati i pisati, školovala se i djelomično skinula stigmu sa osoba s poteškoćama.

U filmu «Kišni čovjek» Dustin Hoffman glumi autističnu odraslu osobu koju nakon smrti roditelja u nekom stacionaru pronalazi mlađi brat (Tom Cruise) isključivo zbog nasljedstva.Za ovu ulogu Hoffman je dobio Oskara, što je pridonijelo velikoj gledanosti filma, a mnogi ljudi prvi puta čuli su za autizam.

I dok su cerebralna paraliza i mentalna retardacija već medijski potrošene teme, autizam je svojom atraktivnošću tek u usponu, što bi trebalo iskoristiti, ne za popularizaciju autizma kao poremećaja, već veće brige o autističnoj djeci, poticanjem istraživanja u tom području, informiranjem i senzibilizacijom javnosti na postojanje, prava i potrebe autistične djece. Pri tome pomno treba odabrati medij, definirati ciljeve, načine i vrijeme medijske prezentacije te afirmativno nametnuti problem.

U tom smislu internet je dalekosežniji i za roditelje i za stručnjake, u traženju i dobivanju željenih informacija, prijenosu i prezentiranju informacija o radu roditeljskih udruga, projektima koji se unutar njih provode, stručnim skupovima i seminarima, literaturi i novim dostignućima u dijagnostici, liječenju i re/habilitaciji.

Svjetsko tržište je prepuno, a internet ga čini dostupnijim, pa se tako u nekom kutu svijeta, relativno brzo i jednostavno, može naći željena knjiga, potreban lijek, djelotvorna metoda ili osoba sa istim problemom.

3. Zaključak

Habilitacija govora djece s teškoćama u razvoju zahtijeva multidisciplinarni pristup i ranu intervenciju. Suvremenom tehnologijom možemo olakšati postupak dijagnosticiranja i habilitacije, racionalizirati vrijeme i psihofizički angažman te postići veću učinkovitost. Napretkom tehnike i tehnologije mijenja se i metodologija habilitacijskog postupka tako da dijete postaje aktivni sudionik u tom procesu, a logoped ga strukturira, koordinira njime, postavlja ciljeve, dokumentira postupak, vrši evaluaciju rada i prezentira postignute rezultate.Javnom prezentacijom rada primjenom audiovizuelnih sredstava i masovnih medija, njihovom atraktivnošću, masovnošću i dostupnošću utječemo na promoviranje struke i javno zagovaranje prava i potreba djece s teškoćama u razvoju, te promjenu stavova društvene zajednice spram njih.

Primjena suvremene tehnologije u habilitaciji govora djece s teškoćama zahtijeva znanstveni pristup i egzaktno istraživanje kao i problem utjecaja masovnih medija na percepciju djece s teškoćama, a napose na problem govora i njegovu habilitaciju.

Nedvojbeno je da govorni poremećaji općenito, obilježavaju individuu u negativnom smislu, a djeci s poteškoćama u razvoju uskraćuju mogućnost komuniciranja, učenja, stjecanja znanja i društvene integracije. Tom problemu važno je posvetiti osobitu pažnju i provesti mjere koje će u procesu odgoja i obrazovanja suvremenom tehnologijom i ranom intervencijom u dijagnostici i habilitaciji učiniti maksimum za stjecanje govora i komunikacije govorom. Logopedija kao znanost napredovala je zahvaljujući i napretku tehnologije što implicira didaktičko-metodološku modifikciju habilitacijskog procesa i permanentno stručno-znanstveno usavršavanje logopeda.

4. Literatura

Brajović, C.-Brajović, Lj.(1981.): «Rehabilitacija poremećaja funkcije govora», Naučna knjiga, Beograd
Brestovci, B. (1972.): «Mucanje i slušanje vlastitog govora», Defektologija br.2.,      Zagreb
Brestovci, B.- Krznar, I.(1985.): «Multidimenzionalni pristup etiologiji mucanja» Defektologija br.1., Zagreb
Bujas-Petković, Z.(1995.):»Autistični poremećaj», Školska knjiga, Zagreb
Cvejić,D.- Kosanović, M.(1982.):»Fonijatrija», Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd
Heđever, M. (1985.): «Akustički diskriminator glasa», Defektologija br.1., Zagreb
Heđever, M. (1984.): «Mucanje i slušna povratna sprega sa zakašnjenjem prikazani pomoću neuro-kibernetičkog modela», Defektologija br.1-2., Zagreb
Ilišin, V.–Bobinac,A.M.-Radin, F.(2001.):»Djeca i mediji», Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb
Keramitčievski, S.(1985.):»Struktura logopedskog tretmana», Zbornik referata I kongresa logopeda Jugoslavije, Opatija
Košir M., Zgrabljić, N., Ranfl, R. (1999.): «Život s medijima», Doron, Zagreb
Kovačić, G., Buđanovac, A. (2000.): «Vokalna higijena:koliko o njoj znaju (budući) vokalni profesionalci?, Revija za rehabilitacijska istraživanja, br.1., Zagreb
Kovačević, V.-Stančić, V.-Mejovšek, M.(1998.): »Osnove teorije defektologije», Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
Matijević, D.Milan ( 1985. ): «Suvremena organizacija obrazovanja odraslih« Školske novine, Zagreb
Poljak, V. (1982.): «Didaktika», Školska knjiga, Zagreb
Radonić, F. (1997.) : «Obrazovna tehnologija u nastavi i u učenju», Biotehnika CDO, Zagreb
Rodek, S. ( 1986. ): «Kompjutor i suvremena nastavna tehnologija», Školske novine, Zagreb
OECD/CERI (1988.): «Nove informacijske tehnologije izazov obrazovanju «, Školska knjiga, Zagreb
Peruško Čulek, Z. (1999.): «Demokracija i mediji», Barbat, Zagreb
Puškar, S.(1997.):»Hrvatsko osnovno školstvo», Zbirka propisa, Croatiaprojekt, Zagreb
Prizl Jakovac, T. (1998.):»Terapija mucanja kod djece», Revija za rehabilitacijska istraživanja br.2., Zagreb
Škarić, I. (1988.): «U potrazi za izgubljenim govorom», Školska knjiga, Zagreb
Škarić, I.(1982.):»Govorne poteškoće i njihovo uklanjanje», Mladost, Zagreb
Težak, S. (2002.): «Metodika nastave filma», Školska knjiga, Zagreb
Tuđman, M. (1986.):»Teorija informacijske znanosti», Informator, Zagreb
Vuletić, D. (1987.):»Govorni poremećaji», Školska knjiga, Zagreb
«Standardna pravila o izjednačavanju invaliditetom,mogućnosti za osobe s invaliditetom», Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, 1999.
www.heilpaedagogik.ch/$de/service/01%20ICIDH.htm
www.homepage.ruhr-uni-bochum.de/Sven.Bielski/Klassifizierung.htm
www.bahnaerzte.de/icidh.htm