Kultura komuniciranja u dječjem vrtiću

Sažetak

Komunikacija i komuniciranje prožimaju svaki segment ljudskog postojanja i djelovanja na individualnom i društvenom nivou, a kao društveni fenomen neodvojiva je i od odgoja i obrazovanja, imanentna humanističkoj koncepciji odgojno-obrazovne prakse i integralni dio opće kulture.

Dječji vrtić je specifična mikrosredina u kojoj komunikacijski egzistiraju grupe ljudi različite po dobi, obrazovanju, društvenom statusu i hijerarhiji, koje u interpersonalnu komunikaciju unose svoje znanje, vještine, sposobnosti, opću i profesionalnu kulturu, i osobnost, na verbalnom i neverbalnom nivou. Komunikacija u dječjem vrtiću prvenstveno treba zadovoljiti kriterij uljudnosti i profesionalnosti te biti u odgojno-obrazovnoj i društveno-humanističkoj funkciji, stvarajući nove vrijednosti, razvojem osobnih i profesionalnih kompetencija doprinoseći tako i identitetu dječjeg vrtića kao organizacije, koja uči, i u kojoj se uči.

Ključne riječi: komunikacija, kultura, kultura komuniciranja, kompetencije, dječji vrtić

Culture of communicating in kindergarten

Summary

Communication and communicating imbue every segment of human existence and activity at the individual and social level, and, as a social phenomenon, it is also immanent to humanistic concept of educational practice and is an integral part of general culture.

Kindergarten is a specific micro-environment in which groups of people which differ in age, education, social status and hierarchy are present, which bring their knowledge, skills, abilities, general and professional culture, and personality into interpersonal communication, at the verbal and non-verbal level. Communication in kindergarten should primarily satisfy the criterion of politeness and professionalism, and it should have the educational and social-humanistic role, creating new values, through development of personal and professional competencies mediated by the style and the skill of communicating, thus also contributing to the identity of kindergarten as an organization which teaches, and in which things are learned.

Key words: communication, culture, culture of communicating, competencies, kindergarten

Uvod

Komunikacija i kultura-definicije

Pojam «komunikacija» uvriježio se u svakodnevici i rabi se u različitim kontekstima, te je sve više predmetom proučavanja mnogih disciplina, a izveden je od latinskog glagola communicare što znači učiniti zajedničkim, saopćiti, iz čega je izvedena i imenica communicatio-zajednica, općenje i međusobno djelovanje (Tomić, 2003) i pridjev komunikativan, koji označava onoga koji se lako ophodi s ljudima, pristupačan je i razgovorljiv, dostupan i razumljiv (Anić, Goldstein; 2007, Klaić, 1987), a podrazumijeva svjesno usmjeravanje aktivnosti individuue prema unaprijed dogovorenim i definiranim ciljevima (Tomić, 2003) što je čovjeku esencijalna potreba jer razmjenjujući informacije, stvarajući međuljudske odnose i sudjelujući u njima, kooperativno rješavajući probleme, omogućava opstanak u određenom socijalnom milieu, (Klippert, 2002).Prema Heideru komunikacija je dijadični odnos između dviju osoba koje u njega unose misli, osjećaje, percepciju, očekivanja i reakcije, a David Berlo (1960) definira komunikaciju kao kontinuirani, neprekidni proces u kojem nema ni pravog početka ni pravog kraja, a elementi tog procesa su pošiljatelj, poruka, kanal i primatelj poruke, pa pod tim najčešće mislimo na interpersonalnu komunikaciju koja može biti verbalna i neverbalna (Reardon, 1998). Frölich (1989.) pod komunikacijom podrazumijeva svaku formu izmjene informacija i sposobnost priopćavanja informacija drugima te primanje i razumijevanje informacija od drugih koje se prenose nekim kanalom, različitim signalima i formama (pismeno, verbalno, slikama), (Sholze, Amlang, 2000).

Watzlawick, Beavin i Jackson naglašavaju nemogućnost nekomuniciranja pod čime svako ponašanje, pa i neverbalne signale, smatraju određenom informacijom za svakog komunikacijskog partnera, te simetričnost i komplementarnost interakcije, gdje se komplementarna temelji na društvenom i kulturalnom kontekstu, a simetrični se odnosi odlikuju razlikama između partnera i redukciji tih razlika (Zwisler, 1990.).

Meyers i Meyers (1985) definiraju komunikaciju kao centralni fenomen kulture kojoj se ne može odrediti ni početak ni kraj, zasnovana je na razmjeni značenja i sadrži konvencionalne elemente te se javlja na nivou individua i grupa, i među jednakima i među nejednakima (Tomić, 2003).Iz brojnih definicija komunikacije proizlazi, da je to proces, da se ostvaruje u interakciji, da je društveno uvjetovan i podložan društvenoj evaluaciji i transformaciji.

U kontekstu odgoja i obrazovanja i društva znanja, odnosno društva koje uči, o čemu je još 1969. godine govorio Peter Drucker (Šoljan, 2007) OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) je DeSeCo projektom (Definiranje i selekcija kompetencija), identificirano osam temeljnih kompetencija, zajedničkih svim članicama EU, a podrazumijevaju: komunikaciju na materinskom jeziku, komunikaciju na stranom jeziku, matematiku, prirodne znanosti i tehnologiju, informacijsko-komunikacijske tehnologije, učiti kako učiti, interpersonalne i građanske kompetencije, poduzetništvo i opću kulturu (Baranović, 2007).Definicije komunikacijske kompetencije u užem smislu sadrže tri temeljne komponente: jezičnu, sociolingvističku i pragmatičku kompetenciju, a prema Canale i Swain (1980) i Canale (1983) komunikacijska kompetencija je sinteza temeljnih sustava znanja i vještina potrebnih za komunikaciju (Bagarić, 2007).Prema Savignon (1972) komunikacijska kompetencija je sposobnost djelovanja u pravom komunikacijskom okruženju, odnosno dinamična razmjena u kojoj lingvističku kompetenciju treba prilagoditi cjelokupnom informacijskom ulazu kojeg pruža jedan ili više sudionika na lingvističkom i paralingvističkom planu (Bagarić, 2007).

Uz gospodarstvo i politiku, kultura je jedan od najvažnijih segmenata društva, prema Fägerlind i Saha (1989), uključujući i kulturu komunikacije, zbog čijeg međusobnog djelovanja, djelovanje edukacije ima posredan i neposredan utjecaj (Pastuović, 2006) što bi u odgojno-obrazovnim ustanovama poput dječjih vrtića, trebalo a priori biti u funkciji razvoja i njegovanja društvenih i kulturoloških vrednota, koje nadilaze individualno i osobno te impliciraju dobrobit za druge i za društvo (Bezić, 1996).

Prema Anić i Goldstein (2007) kulturom se smatra ukupnost duhovne, moralne, društvene i proizvodne djelatnosti jednog društva ili ukupnost obrazovanja, znanja, vještina, etičkih i socijalnih osjećaja, društvenog ophođenja i ponašanja nekog pojedinca u odnosu prema drugome, a prema Klaiću (1987) kultura polazi od pojma kult od lat. Cultus, od colere, što znači obrađivati zemlju, štovati, častiti, pa se pod kulturom u širem smislu podrazumijeva sve što je stvorilo ljudsko društvo i dijeli je na materijalnu, duhovnu i nacionalnu kulturu. U užem smislu, kultura podrazumijeva prosvijećenost, načitanost, pristojnost, lijepo ponašanje, pažljivo ophođenje, društvena obzirnost iz čega proizlazi, obzirom na stupanj razvoja zajednice i njenih pripadnika, savršeno vladanje nekim područjem ili granom znanja i djelovanja, pa često čujemo i rabimo sintagme: kultura govora, kultura odijevanja, kultura rada, kultura stanovanja, iz čega se naposlijetku javila potreba za razvojem i sociologije kulture (Kloskovska, 2005;Skledar, 2001).Već 1871. godine u radovima Edwarda Tylora kultura se, neodvojivo od civilizacije, definira kao složena cjelina koja obuhvaća znanje, znanost, vjerovanja, umjetnost, pravo, moral, običaje i ostala umijeća i navike koje je čovjek stekao kao član društvene zajednice. Iz brojnih definicija kulture proizlazi da je ona naučena, pod utjecajem iskustva i ima društveni karakter (Murdock, Linton) te predstavlja određeni obrazac ponašanja uslovljen usvojenim obrascima, vrijednostima i simbolima (Kroeber, Parsons), (Kloskovska, 2005; Skledar, 2001).Prema filozofskim određenjima, kultura je ono što je čovjek postigao na duhovnom planu sa intencijom da prirodu i tijelo učini kompatibilnima te da svoj život, i život drugih, učini boljim, pravednijim i čovječnijim (Senković, 2007).Među brojnim disciplinama koje se sa različtih aspekata bave i pojmom kulture i fenomenom komunikacije unutar kulture, je i lingvistika koja proučava funkciju jezika, govora i verbalne komunikacije (Kloskovska, 2005) što čini simboličku komunikaciju jedinstvenu, specifičnu i svojstvenu samo i jedino čovjeku (Ivić, 1987).

Govor i verbalna komunikacija

Verbalna komunikacija je kompleksna, multidimenzionalno određena i multikauzalno uvjetovana ljudska djelatnost kojoj su imanentni i brojni neverbalni elementi i sistemi koji je obogaćuju. Pod komunikacijom se najčešće misli na izražavanje misli, osjećaja i potreba putem govora, oblika simboličke komunikacije koji čini sistem arbitrarnih znakova, jezik jedne socijalne sredine i kulture. Da bi čovjek u određenoj sredini mogao komunicirati govorom i jezikom, potrebno je da poznaje taj sistem simbola i da vlada njime, što predstavlja humanu komunikaciju koja prema Gleitmanu i sur.(1999) ima pet osnovnih obilježja: referencijalnost, strukturiranost, jezik je nositelj značenja, stvaralaštvo i interpersonalni karakter jezika, iz čega proizlaze i funkcije jezika: razvoj mentalnih procesa, prilagodba okolini i manipulacija okolinom, (Rot, 2004), pa je to vještina koja se uči i stječe učenjem u socijalno motivirajućim odnosima i situacijama, razvija se i egzistira od elementarne komunikacije na orgazmičkoj razini, preko komunikacije unutar vrste, i kulturološke komunikacije determinirane sistemima vrijednosti i tradicije prenosivih govorom, pa sve do individualne komunikacije koja pomoću govora omogućava zadovoljavanje osobnih potreba i samorealizaciju individue u socijalnom okruženju (Ivić, 1987). Prema de Saussure, jezik, kao skup konvencionalnih glasovnih znakova, osnovno je sredstvo komunikacije među ljudima, pripada fizičkom, fiziološkom i psihičkom, a uključuje i individualna i društvena obilježja i mora se učiti, dok je govor individualna upotreba jezika koja se ostvaruje kroz glasovno ili grafičko (Vuletić, 2007).

Govor je multimedijalan glasan i glasovan, ne egzistira sâm već ga prate i ekstralingvističke informacije kao facijalna ekspresija, kinezički signali, geste, vegetativne promjene, varijacije prozodijskih elementa i emocije, pa je teorijski optimum govorne komunikacije postignut kada su uloge izjednačene, kad govor, kako kaže Škarić, do polovice oblikuje govornik, a ostalo dooblikuje slušač (2000.). Mada je udio neverbalnih znakova u cjelokupnom komunikacijskom procesu znatno veći i utjecajniji (Pease, 1999;2008) ni karakteristike ekspresivnog govora i jezika nisu zanemarive, pa uz artikulaciju primjećujemo paralingvističke znakove (boja glasa, smijeh, plač, uzvici) pod kojima se podrazumijevaju popratni glasovi i šumovi uz fonetsku osnovu koji nisu tijesno povezani sa značenjem rečenice i nisu integralni dio gramatičke strukture kao primjerice prozodijski znakovi po kojima uočavamo smisao rečenice, dio su govornog jezika i gramatičke strukture (Rot, 2004, Vuletić, 2007).

Paralingvistički znakovi, a posebice prozodijski elementi i facijalna ekspresija pokazatelji su mentalnih i emocionalnih stanja pojedinca, pa znakovi kao smijeh, plač, vrisak, uzdasi i interjekcije (ah, uh, ih, hmmm) u komunikaciji mogu biti znakovitiji i informativniji od verbalnog govora (Rot, 2004). Guberina je to nazvao vrednotama govornog jezik, kao izvanleksičkim sredstvima, koje nam omogućavaju da se izrazimo kraće i ekspresivnije, pa ih je podijelio na auditivne (intonacija, intenzitet, tempo, pauza) i vizualne govorne vrednote (mimika, gesta i stvarni kontekst) (Vuletić, 2007).Kroz govornu ekspresiju već i prosječni slušatelj može, na temelju prozodijskih elemenata zaključiti ili pretpostaviti, iz kojeg je kraja govornik (Škarić, 2007), po karakteristikama glasa, da li je muškarac ili žena, odrastao ili dijete, pušač ili nepušač (Kovačić; Buđanovac,2000), a profesionalni slušatelji i više od toga, primjerice, da li su glas, dikcija i artikulacija školovani i kontrolirani (Škarić, 2000), radi li se o nekim neurološkim ili genetskim poremećajima ili bolestima (Bolfan-Stošić, 2000), ima li govorne i jezične poremećaje, kako se osjeća, i mnogo više od onoga što govornik doista kaže i što je svojim iskazom želio postići. O govoru i jeziku možemo raspravljati i proučavati ih u okviru standardnog i organskog idioma, pri čemu je standardni arbitraran, konvencionalan i alokalan po kojem se prepoznaje kojim jezikom netko govori i koliko je kultiviran, pa se odstupanja u jeziku smatraju greškama, a ne poremećajem, dok je organski idiom, u prvom smislu materinski jezik, onaj koji mu je prvi, prvobitan i najprisniji (Škarić, 1988).Ova dva idioma isprepliću se u uporabi, svatko im pravo na organski idiom, ali i obvezu uporabe standardnog idioma, posebice ako je njegov govor profesionalno eksponiran, a sistematski se počinje učiti početkom formalnog školovanja (Jelaska, 2003; Pavličević-Franić, 2005). Nije za očekivati da će standardni u pojedincu potisnuti organski, ili za tolerirati da bi organski trebao vladati, jer uporaba ovih idioma u komunikaciji uvjetovana je mjestom, situacijom, naobrazbom, izborom zanimanja i nadasve općom kulturom i kulturom govorenja i komuniciranja (Škarić, 1988).

Karakteristike i značaj neverbalne komunikacije

Proučavanju neverbalne komunikacije veliki doprinos dali su psiholozi početkom 50-ih godina 20.stoljeća.Prema Desmondu Morrisu neverbalna komunikacija ili jezik tijela predstavlja sredstvo kojim ljudi i neke životinje prenose informacije svjesnim ili nesvjesnim gestama, tjelesnim pokretima ili izrazima lica, pa u tom smislu neverbalna komunikacija predstavlja svjesnu zamjenu za govor, potporu govoru i odraz je raspoloženja subjekta u komunikaciji (Tomić, 2003, Pease, 2008).

Sistem neverbalnih znakova čini neverbalno ponašanje koje je samo djelomično pod svjesnom kontrolom pojedinca, a čine ih simboli i signali. I dok su simboli svjesni i imaju reprezentativnu funkciju, nositelji su značenja (riječi, izraz lica i geste, ako ih koristimo namjerno), signali su (smijeh i ekspresija lica nastala spontano) spontani su, i imaju ekspresivnu funkciju.Bitna razlika između ljudske i životinjske komunikacije jeste da je čovjekova komunikacija simbolička (Ivić, 1978; Rot, 2004) i da se u njoj upotrebljavaju i simboli i signali, pri čemu se verbalna komunikacija ostvaruje jezičnim znakovima, a neverbalna signalima (Vuletić, 2007).

U proučavanje i bolje razumijevanje komunikacije antropolog Ray Birdwhistell (1952., 1970.) uvodi pojam kinezika kao proučavanje jezika tijela (Reardon, 1998; Rot, 2004; Pease, 1991, 2008) te tvrdi da su tjelesni pokreti sustavni, pa ih je moguće sustavno i analizirati, a pod utjecajem su kulturne sredine i utječu na ponašanje partnera u komunikaciji. Antroplog Edward Hall uvodi u komunikaciju pojam proksemika koja proučava fizičku distancu u prostoru, a veoma je važna i informativna u interpersonalnim odnosima i interpersonalnoj komunikaciji (Pease, 1991, Rot, 2004, Pease, 2008).

Kinezički i proksemički znakovi spadaju u ekstralingvističke znakove, pri čemu se kinezički znakovi temelje na pokretima pojedinih dijelova tijela ili manjih ili većih grupa mišića i različitih dijelova tijela istovremeno. Osnovne skupine kinezičkih znakova su facijalna ekspresija i usmjeravanje pogleda, pokreti glave, trupa i ekstremiteta, postura tijela i geste pri čemu neki autori čak i dodirivanje smatraju kinezičkim neverbalnim znakom, pa se svrstavaju u posebne ekstralingvističke znakove (Rot, 2004.) i predstavljaju stupanj bliskosti sa drugom osobom. Konvencionalni znakovi dodira pri rukovanju, izjavljivanju sućuti, čestitanju, tapšanju po ramenima i po koljenima te dodirivanje nosa kažiprstom, u sebi sadrže i kinezičke i proksemičke elemente, tumačimo ih u kontekstu situacije i interpersonalne distance, a mogu biti slučajni i namjerni.

Proksemički oblici komuniciranja počivaju na tri skupine znakova: fizička distanca među komunikatorima, prostorni raspored u interakciji i teritorijalno ponašanje koje podrazumijeva određeno držanje i postupke kojima jedna osoba drugoj daje do znanja o svome pravu na određeni prostor (Pease, 2008) kojim upravljamo, manje ili više svjesno.

U direktnom kontaktu facijalna ekspresija je veoma primjetna, bogata i ekspresivna, te podložna analizi, uči se i stječe na nasljednim predispozicijama, socijalnim kontaktom i socijalnim učenjem (Pease, 1991), pa u socijalno i kulturno depriviranom milieu nije moguće naučiti široki spektar emocija i izgraditi adekvatnu facijalnu ekspresiju. Prvi kontakt u interakciji uspostavlja se pogledom i prije nego smo nešto progovorili ili učinili, pa nam kontakt očima pokazuje u kojoj je mjeri neka osoba zainteresirana za nas, za ono što radimo i što trenutno govorimo, a pokazuje to intenzitetom i trajanjem pogleda, kutem i smjerom gledanja i širenjem zjenica (Pease,1991).

Govor pratimo i gestama, a prema McNeillu gesta je alternativni komunikacijski kanal koji djeluje uz govor radi komuniciranja ideja koje se stvaraju u istom središtu i rezultat su mentalne obrade kao i govor, a čine ih pokreti ruku, nogu, glave, ramena i tijela, a da bi imale komunikativnu vrijednost moraju zadovoljiti tri kriterija: ustaljenost forme, informativnost i komunikativnost (Hrnjak, 2005).Pokret rukom i govor obrađuju se istovremeno i te kretnje prenose dio obavijesti koji nije sadržan u govoru. Obzirom na porijeklo, geste se mogu podijeliti na urođene ili naslijeđene, stečene ili naučene. Prema Kendonu (1986) geste služe u tumačenju potencijalno dvosmislenih riječi ili iskaza, dopunjavanju djelomično razumljivih govornih iskaza ili dovršavanju iskaza (Jurčić, 2003), a zajedno sa mimikom čine pragmatičku vrijednost te se sa jezičnim sredstvima komunikacije dotiču u frazeologiji (Hrnjak, 2005).Prema Mead (2003), gesta postaje simbolom onda kada u pojedincu koji ih izvodi implicitno, eksplicitno izazivaju iste odgovore kod drugih pojedinaca koji ih primaju, i predstavljaju individualni čin, pri čemu se na strani drugih individuua zbiva prilagođavanje u socijalnom ponašanju. Funkcije neverbalne komunikacije su: zamjena za verbalnu komunikaciju, konvencionalno izražavanje socijalnih aktivnosti, izražavanje emocija, izražavanje stavova u interakciji, prezentiranje sebe, te praćenje, podrška i dopuna verbalnoj komunikaciji (Rot, 2004).

Osim proksemičkih i kinezičkih znakova u neverbalnoj komunikaciji veliki značaj ima i izgled pojedinca ( Tomić, 2003) kojeg čine stil odijevanja i dotjerivanja, miris, hod i rukopis, te se svaki od ovih parametara može dalje analizirati i na temelju njega determinirati i klasificirati pojedince (Rot, 2004). Svaki oblik ovih znakova može se kultivirati, i u ukupnoj komunikaciji učiniti prihvatljivim milieu kojem pojedinac pripada, a pod snažnim su utjecajem učenja, obrazovanja i sredine te trebaju biti u funkciji i uspješne profesionalne komunikacije.

Ne/kultura komuniciranja u dječjem vrtiću

Komunikacija u dječjem vrtiću živi je proces u kojem sudjeluju ljudi različitih dobi, obrazovnog i društvenog statusa zadovoljavajući prvenstveno svoje osobne potrebe i želje unoseći u taj proces različite emocije, različita znanja koja egzistiraju na različitim razinama i različita poimanja uspješnog i kulturnog komuniciranja. U užem smislu komunikacija u dječjem vrtiću ima odgojno-obrazovnu funkciju u kontekstu reguliranja ponašanja, poučavanja i socio-emocionalne interakcije (Babić, 1989), a u širem smislu obuhvaća komuniciranje svih sudionika i zaposlenika uključujući i brojne roditelje, od kojih svaki ima svoj osobni komunikacijski cilj i komunikacijski stil. Osvrćući se na OECD-ov DeSeCo projekt i Europski referentni okvir (Šoljan, 2007) i izuzmemo li samo neke sastavnice komunikacijske kompetencije, kao komunikaciju na materinskom jeziku, interpersonalnu i građansku komunikaciju i opću kulturu, možemo vidjeti da je komunikacija vrlo kompleksan problem, a svaki njen segment može se dalje proučavati. Obzirom na verbalnu komunikaciju koja je posredovana govorom i jezikom svakoj je sredini imanentna komunikacija i na standardnom jeziku koji se uči formalnom podukom u školi, i na materinskom jeziku koji predstavlja organski, zavičajni, maminski jezik, sociolekt, koji se usvaja u užoj socijalnoj sredini (Pavličević-Franić, 2007; Jelaska, 2003).Profesionalnost nalaže, a i obveza je da se vlada hrvatskim standardnim jezikom, ako ne u govornoj formi, što je teško postići i u potpunosti anulirati primjerice naglasak karakterističan za neki dijalekt (Škarić, 1988;2007), a ono barem na jezičnoj razini koja podrazumijeva gramatičko-pravopisnu i leksičku kompetenciju. Nedostatci i nedoučenost u jeziku posebice dolaze do izražaja u pisanoj formi kao što se vidi i na primjeru jednog natpisa na vratima WC-a:

PAZI PLOĆICE PADAJU S ZIDOVA

Ovdje je počinjena i pravopisna greška (pogrešan dijakritički znak) i gramatička greška (nema interpunkcije i neadekvatan izbor prijedloga s/sa), pa i stilistička greška (struktura rečenice), (Težak, 1991)i trebalo bi, ako se radi o upozorenju, na što implicira riječ PAZI, i velika tiskana slova, napisati uskličnu rečenicu ili rečenice:

PAZI, SA ZIDOVA PADAJU PLOČICE!
Ili
PAZI! SA ZIDOVA PADAJU PLOČICE!
Ili
PAZI, PLOČICE PADAJU SA ZIDOVA!

Za uspješnu verbalnu komunikaciju nužna je i kultura slušanja, jer slušanje i govorenje ne idu jedno bez drugoga (Škarić, 1988; težak, 1991), kao i vladanje leksikom sredine u kojoj se komunicira uz redukciju dijalektalizama, žargonizama i vulgarizama tako da govor ima jasnoću (doslovno i shvatljivo), logički izraz (jasna struktura rečenice, indikativ i denotativnost) omeđenost pojmova (upotrebljavati terminologiju kojoj se zna značenje) i omeđenost teme (znati o čemu će se govori i unaprijed se pripremiti) (Škarić, 1988; Zlatić; Bjelkić, 2006).Glas je jedan od segmenata ekspresivnog govora po kojem nekoga, i bez da ga vidimo, možemo prepoznati i okarakterizirati, a u odgajateljskom zanimanju vrlo je važan, pa se osoba sa slabim i tihim glasom, uz naglašeno afektiranje doima ne samo infantilnom već je dubiozno i osobno poimanje identitet i odgojna dimenzija aplikativna na djecu, kolege i roditelje.

U verbalnom komuniciranju vrlo je znakovito i oslovljavanje (Rot, 2004) sudionika u tom procesu, pri čemu se treba poštivati načelo reciprociteta i uljudnosti (Marot, 2005) te uvriježenih normi, pri čemu oslovljavanje per se može značiti stvarno poštivanje osobe, poštivanje osobe zbog pozicije, odnosno autoriteta, i kontrola psihičke i autoritativne distance, kao i oslovljavanje sa per tu: nepoštivanje osobe, ne poštivanje autoriteta, ili namjerno obostrano dokidanje distance što omogućava neposredniju komunikaciju. Oslovljavanje u dječjem vrtiću odnosi se na oslovljavanje djece, roditelja, članova stručnog tima i ravnatelja i oslovljavanje među sobom gdje je jedan od kriterija ne/ravanopravnost uloga i hijerarhijska pozicioniranost. Ponekad se pristojnost i uljudnost poistovjećuju, mada uljudnost pretpostavlja ipak viši nivo i trebalo bi je njegovati i poticati što se naročito osjeti u komunikaciji telefonom (Marot, 2005), ali i u direktnom kontaktu, kao npr. kada odgojiteljica prekriženih ruku na prsima, s podignutim obrvama, oštrim tonom kaže roditelju: Morate donijeti papirnate maramice! I verbalni izričaj i neverbalni znakovi ne ukazuju na benevolentnost i uljudnost, čak naprotiv izazivaju sugovornika na obrambeni verbalno-neverbalni stav, a da bi se to izbjeglo trebalo bi se upotrebljavati kondicional, pa reći: Trebali biste donijeti papirnate maramice., uz ravnu rečeničnu intonaciju te posturu tijela koja eksplicite ne izaziva sukob.

I naposlijetku, čini nam se veoma važnim osvrnuti na izgled prvenstveno odgojitelja, kao osoba koje su profesionalno najeksponiranije, a potom i ostalih zaposlenika u dječjem vrtiću, čiji izgled nije samo individualni i osobni čin, djelovanje i postojanje, već odražava i društvene odnose uronjene u kulturu, pri čemu su društveni fenomeni, kao primjerice komunikacija, klasa kulturnih fenomena (Kloskovska, 2005), a njegovati određeni stil odijevanja i uređivanja, znači komunicirati svojim izgledom (Tomić, 2003) manje ili više svjesno i namjerno (Pease, 2008). Kultura odijevanja od homosapiensa do danas evoluirala je i danas ima toliko funkcija koliko je u čovjeka uloga, pa se neprimjerenim čini svako odijevanje koje nije u skladu sa mjestom (dječji vrtić), djelatnošću (odgoj i obrazovanje), vremenom (dnevni ritam) i ulogom (odgojiteljica) pri čemu cjelokupni dojam ne samo da odaje o kakvoj se osobi radi, već cijeli pečat daje ili oduzima njezinoj profesionalnosti i serioznosti. Uz prenaglašenu odgojno-obrazovnu funkciju dječjeg vrtića nimalo se ne pridaje činjenici da je dječji vrtić organizacija koja pruža određene usluge i da bi trebala poticati poslovnost i njegoavti je na svim razinama, poput ostalih uslužnih organizacija (banke, agencije, itd.), kojima je stalo do profita (Bjelkić, 2006) a, implicira i kulturu rada, pa sve ukupno cijelom kontekstu komunikacije daje višeznačnost i multiplicira problem iz kojeg je teško izdvojiti bilo koji segment, i iz čijeg je kruga teško izaći.

Zaključak

Komunikacija u mikrokozmosu dječjeg vrtića, trebala bi prvenstveno zadovoljiti kriterij pristojnosti i uljudnosti, a potom dostići kriterije visoke profesionalnosti, te biti u funkciji razvijanja i njegovanja društvenih vrednota postavljenih na individualnim vrijednostima, na svim nivoima hijerarhijske ljestvice, sa snažnim i raznolikim interaktivnim djelovanjem unutar formiranih grupa, ili djelovanjem pojedinaca unutar određenih grupa sa intencijom i zadaćom kulturološkog prosperiteta. Poimanje kulture i uspješne komunikacije ne može ostati na praiskonskim obrascima, i samo i jedino na prapočecima individualnog, ne unoseći u nju znanje o fenomenologiji komuniciranja, poslovnost i profesionalnost uz toleranciju na različitost individuuma i ne odričući pravo pojedincu na tu različitost. Profesionalnost uključuje ponajprije temeljnu stručnost, pragmatične kompetencije i meritornost djelovanja kao i odgovornost i toleranciju spram drugih sudionika u komunikativnom procesu i krugu, uz participiranje ostalih kultroloških tekovina kao što je kultura odijevanja, kultura govora, kultura rada i nadasve kultura komuniciranja. Nebriga o razvoju komunikacijskih kompetencija dovodi do degradiranja stručnosti i struka, a toleriranje nedovoljno kultiviranih oblika komunikacije, naposlijetku i do loših međuljudskih odnosa. Komunikacija se uči, i u stručno usavršavanje trebalo bi uvesti komunikologiju kao obavezan dio programa koji bi se provodio kontinuirano i sistematski dajući dječjem vrtiću dimenziju, trajniju i prepoznatljiviju na društvenim putevima i stranputicama.

Literatura

Anić, V.-Goldstein, I.(2007)-Rječnik stranih riječi, Novi Liber, Zagreb
Babić, N.(1989)-Govor odgajatelja i dječje aktivnosti, Školske novine, Zagreb
Bagarić, V.(2007)-Definiranje komunikacijske kompetencije, Metodika 1, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 84-93
Baranović, B.(2007)-Društvo znanja i obrazovanja U: Nacionalni kurikulum za obavezno obrazovanje u Hrvatskoj: različite perspektive, Znanost i društvo, Zagreb, 15-44
Bjelkić, D.(2006)-Elementi poslovne komunikacije u profesionalnom djelovanju nastavnika U: Razvijanje komunikacionih kompetencija, Pedagoški fakultet u Jagodini, Jagodina, 361-371
Bezić, Ž.(1996)-Biti čovjek!Ali kako?-odgojne smjernice, Karitativni fond UPT, Đakovo
Bolfan-Stošić, N.(2000)-Različiti prikazi akustičkih karakteristika glasa kao pomoć u dijagnostici i terapiji poremećenih glasova, U: Zbornik radova «Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala», Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb, 291-308
Hrnjak, A.(2005)-Geste i mimika kao izvor frazeologije, Filologija 44, Zagreb, 29-50
Jelaska, Z.(2003)-Hrvatski jezik i višejezičnost U: Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini II, Naklada Slap, Jastrebarsko, 107-121
Jurčić, C.(2003)-Gesta kao sredstvo označavanja i identifikacije diskursa, Fluminensia 2, Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 83-93
Klaić, B.(1987)-Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Zagreb
Klippert, H.(2002)-Kommunikations-Training, Beltz Verlag, Weinheim und Basel
Kloskovska, A.(2005)-Sociologija kulture, Čigoja, Beograd
Kovačić, G., Buđanovac, A. (2000.)-Vokalna higijena: koliko o njoj znaju (budući) vokalni profesionalci?, Revija za rehabilitacijska istraživanja,1., Zagreb,
Mandić, T.(2003)-Komunikologija-Psihologija komunikacije, Clio, Beograd
Marot, D.(2005)-Uljudnost u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, Fluminensia 1, Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 53-70
Mead, G.H.(2003)-Um, osoba, društvo, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb
Pastuović, N.(2006)-Kako do društva koje uči, Odgojne znanosti 2, vol.8, 421-441
Pavličević-Franić, D.(2005)-Komunikacijom do gramatike, Alfa, Zagreb
Pavličević-Franić, D.(2007)-Standardnojezična normativnost i/ili komunikacijska funkcionalnost u procesu usvajanja hrvatskog jezika U: Komunikacija u nastavi hrvatskog jezika , Naklada Slap, Zagreb
Pease, A.(1991)-Govor tijela, Založba  Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb
Pease, A. i B.(2008)-Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga-Mladinska knjiga, Zagreb
Rot, N. (2004.)-Znakovi i značenja, Izdavačka kuća Plato, Beograd
Senković, Ž.(2007)-Antropološki temelji odgoja, Život i škola 17, Filozofski fakultet u Osijeku, 62-69
Skledar, N.(2001)-Čovjek i kultura, SOCIETAS, Zavod za sociologiju, Zagreb
Škarić, I.(1988)-U potrazi za izgubljenim govorom, Školska knjiga, Zagreb
Škarić, I. (2000.)-Temeljci suvremenog govorništva, Školska knjiga, Zagreb
Škarić, I.(2007)-Hrvatski izgovorni identitet, Govor 2, Filozofski fakultet, Zagreb,79-90
Šoljan, M.N.(2007) Ur.-Prema društvima znanja, UNESCO-ovo svjetsko izvješće, EDUCA, Zagreb
Težak, S.(1991)-Hrvatski nas svagda(š)nji, Školske novine, Zagreb
Tomić, Z. (2003.)-Komunikologija, Čigoja, Beograd
Tomić, Z.(2007)-Komunikacija i javnost, Čigoja, Beograd
Vuletić, B.(2007)-Lingvistika govora, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
Zlatić,L.-Bjelkić,D.(2004)-Procena komunikacionog ponašanja nastavnika U: Komunikacija i mediji, Zbornik radova, Učiteljski fakultet u Jagodini, Jagodina, 322-336