Uloga i značaj logopeda u tretmanu autistične djece

SAŽETAK

Obzirom na definiciju autizma kao sveobuhvatnog razvojnog poremećaja koji se manifestira kao spektar poteškoća u kojemu dominiraju nerazvijen govor, nedovoljno razvijen govor i jezik sa brojnim specifičnostima, te poteškoće socijalne komunikacije i uporabe govora u komunikativnom smislu, uloga logopeda u tretmanu značajna je, ne samo sa logopedskog aspekta već i sa socio- psihološkog sa dvojakim djelovanjem: na dijete i na roditelja.

Temeljno polazište ove postavke je činjenica da je oralno-verbalni govor najkompleksniji sistem komunikacije, a taj dar priroda je namijenila i dala jedino i samo čovjeku.

Radi li se u logopedskom tretmanu autistične djece o poticanju razvoja govora i jezika ili o komunikativnom treningu, kako i zašto bi logoped trebao surađivati sa roditeljima i koja je njegova uloga u tretmanu autistične djece, te terminološko određenje logopedskog postupka obzirom na prirodu poremećaja, neka su od pitanja i dilema proistekla iz rada logopeda u ustanovi za djecu sa autističnim poremećajem.

Uloga logopeda nije samo neposredni rad sa djecom sa ciljem poticanja govorno-jezičnog razvoja i komunikacije, već i savjetodavni rad logopeda uz obvezu permanentnog stručnog usavršavanja te praćenja stručne literature i dostignuća u svijetu na području logopedije i specijalne pedagogije kao i promicanje ideje, o nužnosti logopeda i njegova svestranog usavršavanja i djelovanja u institucijama odgoja, obrazovanja i rehabilitacije, za djecu sa posebnim potrebama, a napose za djecu sa sindromom autizma.

Ključne riječi: autizam, govor, logoped, logopedski tretman, savjetodavni rad, savjetovanje

The part and importance of the speech pathologist in treatment of autistic children

SUMMARY

Regarding to definition of an autism as a comprehensive development disorder, manifested as a spectrum of difficulties like undeveloped speech, insufficiently developed speech, very specific speech and disturbance of social communication and use of speech in order to communicate, the part of the speech pathologist in treatment of autism is very important, not only in aspect of speech-pathology, but also in social and psihological aspects effecting to both-the child and its parent.

Basic starting point of this thesis is the fact that the most complex communication system is precisely the oral-verbal speech, which gift was exclusively assigned and given by nature to human being only.

Several questions and dilemmas have arisen during speech-pathology practise in the Centre for children with autistic disorder:

– should speech-pathology treatment stimulate speech development of autistic children or is it only a communication training
– in what manner and for what purpose should speech-pathologist co-operate with the parents and what is his role in treatment of autistic children
– terminologically determination of the speech-pathology procedure depending upon the disorder type.

Speech-pathologist has not only to work with the children in order to stimulate their verbal development and communication skill, but he also has an advisory role. Speech-pathologist is obliged to permanently improve his proffesional education, to attend specialized bibliography and discoveries regarding speech-pathology and special pedagogy all over the world. He must also point out necessity of well educated speech-pathologist and effects of his work in educational institutes and rehabilitation centres for children with special needings, and especially for children with autistic syndrome.

Key words : autism, speech, speech-pathologist, speech-pathologists treatment, advising, symposium

1. Uvod
   • Definicija i karakteristike autističnog poremećaja

Brojni su znanstvenici još od pionirskih spoznaja Kannera i Aspergera 40- ih godina prošloga stoljeća pokušali rasvijetliti enigmu autizma i autističnog poremećaja. Od tada, pa sve do danas izvršena su brojna istraživanja i dok se još uvijek sa sigurnošću ne zna koji je uzrok nastanku, u pogledu terminologije i klasifikacije postigao se znatan napredak.

Prema DSM-IV ( Dijagnostički i statistički priručnik, 1994 ) autizam je pervazivni razvojni poremećaj (PDD) koji se javlja u prvih 30 mjeseci života, a zahvaća sve kognitivne funkcije djeteta. Simptomi autizma svrstani su tri kategorije:

1. Zaostajanje u razvoju govora i jezika
2. Poteškoće socijalne interakcije i komunikacije
3. Stereotipije u ponašanju

Svaka od ovih kategorija sadrži po nekoliko obilježja, a da bi se postavila dijagnoza autizma potrebno je da dijete ispoljava određene simptome iz svake od ovih kategorija.

Autizam je stanje kod kojega je došlo do poremećaja emocionalne stabilnosti, inteligencije, psihomotornih sposobnosti, verbalne i socijalne komunikacije. Osnovna znakovitost autizma je povlačenje u sebe, poremećaji glasovno-govorne komunikacije te nesvrhovita aktivnost i perseveracije ( Hrvatsko osnovno školstvo-zbirka propisa, 1997).

U kategoriju autističnog poremećaja ubrajaju se Aspergerov sy., infantilni autizam ili Kannerov sy., Rettov sy., atipični autizam i dezintegrativna psihoza.

• Uzroci i prevalencija

Kannerova teza o «emocionalno hladnoj majci» kao mogućem uzroku nastanka autizma već je poodavno napuštena i prije bi se mogla smatrati posljedicom nego uzrokom autizma.

Novija istraživanja na području etiologije autističnog poremećaja navode kao mogući uzrok biokemijske promjene u mozgu, nasljedni gen za autizam, perinatalne cerebralne lezij.
Prevalencija autizma je 2-4:10 000 i češći je u dječaka nego u djevojčica u omjeru 3:1.
Istraživanja u Njemačkoj i Americi pokazuju zabrinjavajući trend rasta osoba sa simptomima autizma u općoj populaciji. Što je razlog tomu pokazat će daljnja istraživanja na tom području.

2. Govor i njegove funkcije

Govor je jedan od načina komunikacije koji je svojstven jedino čovjeku i po njemu se čovjek u svom dugom filogenetskom razvoju izdvojio od ostali živih bića na Zemlji. Pod pojmom govora podrazumijevamo oralno-verbalni, gestovno-mimički, pisanje, čitanje, pa čak i pjevanje i sviranje ( Škarić, 1988).

Čovjek se ne rađa sa govorom već sa predispozicijama za učenje i razvoj govora uz predpostavku da ima normalan sluh, prosječan stupanj intelektualnog funkcioniranja, da u građi artikulatora nema odstupanja ili bar ne značajnijih, koji bi mogli znatno utjecati na kvalitetu ekspresivnog govora, da odrasta u emocionalno i socijalno stabilnoj sredini koja ga potiče na govor, te da nema psihičkih odstupanja koja znatno mogu usporiti razvoj govora ili može doći do potpunog izostanka govora, kao što je slučaj kod autizma.

Govor je sinteza glasa i teksta ( Škarić, 1988 ). Karakteristikama glasa kao što su jačina, visina, ritam, intonacija, boja i brzina otkrivamo kakva smo ličnost, jesmo li nervozni ili smireni, umorni ili odmorni, mladi ili stari, bolesni ili zdravi, veseli ili tužni, muškarac ili žena, dijete ili odrastao čovjek.

Osnovne funkcije govora su komunikacijska i semantička, a potom društveno-socijalna i psihološka jer čovjek je društveno biće i da bi se realizirao i ostvario sve svoj potrebe, želje i interese potreban mu je bilo koji oblik govora.

U komunikativnom procesu govornik i slušatelj izmjenju svoje uloge, a nalaze se u socijalnom interpersonalnom procesu sa ciljem izmjene informacija. U tom procesu može doći do niza šumova i buke koji ometaju komunikativni proces što može dovesti do poteškoća u međusobnoj komunikaciji. Verbalno-govorna komunikacija između djeteta i terapeuta je nerijetko jednosmjerna.Terapeut se u svom obraćanju djetetu koristi govorom, a ono ga razumije u vrlo maloj ili gotovo nikakvoj mjeri. Kako i koliko autistično dijete razumije govor drugih osoba možemo procijeniti na temelju manifestnog ponašanja.

• Karakteristike govora autističnog djeteta

Govorom signaliziramo želju za socijalnim kontaktom, a budući da autistična djeca ne pokazuju potrebu za socijalnim kontaktom, za njih je govor nevažan elemenat u životu. Kod autističnog poremećaja, ako je govor razvijen, primarne su poteškoće jezika, a poremećaji artikulacije mogu i ne moraju egzistirati. Najupečatljivija je karakteristika govora autističnog djeteta upravo oštećenje prozodije ( ritam, intonacija, brzina) potom eholalija, neologizmi, reverzija zamjenica, metafore, nekomunikativna namjera. Teško oštećeno autističnodijete uopće ne pokazuje komunikativnu namjeru. Dijete sa određenim stupnjem govora upotrebljava govor selektivno u određenoj situaciji da bi postiglo određeni cilj i zadovoljilo određenu potrebu. Autistično dijete sa razvijenim govorom pokazuje suptilnije poteškoće u govoru i jeziku, naročito u području semantike i sintakse.

Kada verbalni govor uopće ne postoji ili u vrlo rudimentarnom obliku kao što je kod mnoge autistične djece, dolazi do brojnih problema kako za samo dijete u ostvarivanju njegovih potreba i želja, tako i u odnosu na terapeute i roditelje i njihov interpersonalni odnos.

3. Diskusija
   • Odgoj, obrazovanje i tretman autistične djece

Prema Povelji o pravima osoba s autizmom ( Haag, 1992 ), autistične osobe imaju pravo na dostupno i primjereno obrazovanje, uzimajući u obzir Deklaraciju Ujedinjenih naroda o pravima mentalno retardiranih osoba (1971) i o pravima hendikepiranih osoba (1975), ( Bujas-Petković, 1995, str.109 ).

Prema «Programu odgoja i osnovnog školovanja učenika sa autističnim poremećajima» ( grupa autora, 1997 ) ciljevi programa za djecu sa autističnim poremećajem osnovnoškolske dobi su rehabilitacija, edukacija i terapija. Rehabilitacijski programi obuhvaćaju socijalizaciju, komunikaciju, brigu o sebi, likovnu, glazbenu i tjelesnu kulturu te psihomotoriku i radni odgoj. Pod edukativnim programima podrazumijeva se stjecanje vještina čitanja, pisanja i računanja potrebnih za stjecanje školskih znanja. U terapeutske postupke ubrajaju se kineziterapija, glazbena terapija, psihoterapija, likovna terapija i logopedski tretman.

• Problem terminologije

Kada govorimo o autizmu i problemima vezanim uz govor i jezik unutar autističnog poremećaja, a uzimajući u obzir dob nastanka poremećaja, tada je vrlo upitno radi li se o habilitaciji ili rehabilitaciji glasovno-govorno-jezične komunikacije ili re/habilitaciji govora.

Autizam nastaje u prvih 30 ili 36 mjeseci života, međutim upravo zaostajanje u razvoju govora ili potpuni izostanak govora u toj dobi navodi roditelje da potraže stručnu pomoć.

Prema tome, ako se govor nije razvio, a uslijed toga nije postojala ni komunikacija govorom, ne možemo govoriti o rehabilitaciji govora i govorno-jezične komunikacije.

Termin rehabilitacija ne može se primjeniti na djecu i omladinu, već na odrasle koji su zbog ozljeda djelomično ili potpuno izgubili neku funkciju ( Kovačević, 1997 ).

U one djece koja su uspjela razviti govor do dobi kada je nastala regresija u psiho-fizičkom razvoju što je naposlijetku rezultiralo i gubitkom govora, vrlo je diskutabilno radi li se tu o habilitaciji ili rehabilitaciji govora, jer kod teških oblika autizma vrlo je teško postići bilo kakav napredak u ponovnom uspostavljanju govorne ekspresije za koju nismo ni sigurni u kojoj je mjeri postojala.

Dakle, kod visoko funkcionirajućih autista koji govore i služe se svojim govorom u komunikativne svrhe i posredstvom govora stječu određena znanja i vještine, možemo govoriti o rehabilitaciji govora i jezika te poboljšanju govorno-jezične komunikacije.

Škarić ( 1977 ) govori o edukaciji i rehabilitaciji, a razlikuje ih stav prema defektu. Cilj rehabilitacije je, prema Škariću, maksimalno približavanje normali ljudskih sposobnosti, a odgojem i edukacijom stvorit ćemo čovjeka po mjerilima trenutka u kojemu živimo. Nadalje, kaže Škarić, u kanale defekta možemo propustiti edukaciju tek onda kada su ti kanali rehabilitirani i uvijek za onoliko za koliko su rehabilitirani. Ove postavke odnose se na osobe sa oštećenjem sluha, ali primjenjive su i za autističnu djecu, jer se oni vrlo često ponašaju i djeluju kao gluhi, a konstantno su izloženi govoru koji ne razumiju ili ga ne razumiju u dovoljnoj mjeri da bi njime komunicirali i adekvatno tome se ponašali.

Često puta u praksi susrećemo termine logopedska terapija, logopedski tretman ili čak i logoterapija.Logoterapiju možemo eliminirati kao apsolutno neprimjerenu, jer se tu radi o terapiji duše što nije u domeni logopedije, mada prefiks logo ( prema grč. logos-riječ ) upućuje na to.

Nikolić (1990) konfrotira termine terapija i reedukacija, pod čim reedukaciju smatra pedagoškim postupkom kojemu je svrha poboljšanje ili olakšavanje načina izvršavanja nekog zadatka oslanjajući se na model odnosa koji se osniva na autoritativnom stavu i sugestivnom utjecaju, a u psihoterapiji je odsutnost bilo kakvih zadataka.

• Logopedski tretman i njegova izvedivost

Sukladno terminološkoj raspravi najprimjerenijim terminom čini mi se tretman čija je definicija prema Klaiću (1987) postupanje, postupak, ophođenje ili način prilaženja nečemu.

U logopedskom tretmanu autistične djece problemu pristupamo multidisciplinarno, a djetetu individualno i obzirom na specifičnost sindroma taj tretman nije samo jedna metoda ili postupak već više njih koji se prožimaju, a sve sa ciljem postizavanja što boljih rezultata na području govorno-jezične komunikacije. Kompariramo li termine logopedski tretman i govorna terapija uvidjet ćemo da je logopedski tretman širi pojam i odnosi se na sve segmente govora, jezika i komunikacije posredstvom ovih modaliteta. Pojam govorna terapija asocira na terapiju samo govora u njegovoj ekspresivnoj formi.

U logopedskom tretmanu dozvoljenim smatram sve postupke koji mogu potaknuti dijete da reagira glasanjem, govorenjem ili komuniciranjem nekim od ovih oblika.

Ovdje se susrećemo sa još jednim problemom, a to je radi li se o logopedskom tretmanu sa ciljem poticanja i razvoja govora i jezika ili o komunikativnom treningu na temelju usvojenih govorno-jezičnih elemenata ili ostataka govora i jezika.

Kada znamo da su kod autistične djece i govorno-jezične sposobnosti i komunikacija, kako socijalna tako i govorna, bitno oštećene i različite, pitanje je čemu ćemo u tretmanu dati prioritet, i na koji način ćemo to postići. U svakom slučaju da bi smo mogli trenirati govornu komunikaciju potrebno je postići makar minimalan nivo receptivno-ekspresivnog govora.

Nadalje, pitanje je raditi individualno ili grupno i kakva su postignuća moguća u jednom i u drugom slučaju? Neosporno je da je u individualnom tretmanu drugačiji pristup, drugačiji odnos dijete-logoped, a i postignuća su kvalitativnija i to ne samo na poboljšanju govora i komunikacije već i ponašanja djeteta. U individualnom tretmanu, pod kojim podrazumijevamo posvećenost logopeda jednom djetetu u određenom vremenskom periodu sa točno određenim ciljem i zadatkom prilagođenih njegovim inicijalnim sposobnostima, dijete osjeća tu pažnju i uvijek iznova očekuje to vrijeme i tu osobu samo za sebe.

Obzirom na izbor metoda nismo dostigli nivo razvijenoga svijeta. Logopedski tretman autistične djece prepušten je logopedu i njegovom angažmanu i inventivnosti u pronalaženju najoptimalnijih načina i sadržaja u realizaciji postavljenih ciljeva i zadataka.

Do nas još uvijek nije stigla, u svijetu već odavna poznata, hvaljena i osporavana «potpomognuta komunikacija» uz čiju su pomoć poneki autisti uspjeli napisati i knjige

( Rohde, 1999 ). I mada nije znanstveno potvrđena i priznata, njena primjena znatno bi obogatila tretman.

• Savjetodavni rad logopeda i savjetovanje logopeda

Posao logopeda u posebnoj ustanovi za djecu sa autizmom ne bi trebao biti samo isključivo neposredni logopedski rad sa djecom, već i savjetodavni rad .

Savjetovanje je interpersonalni odnos koji povezuje dva ili više pojedinaca s namjerom uzajamnog utjecaja ( Resman, 2000 ). Ovaj bismo proces mogli promatrati dvojako i podijeliti ga na interni koji podrazumijeva rad i međusobnu suradnju svih ostvaritelja programa unutar određene institucije i eksterno savjetovanje koje podrazumijeva materijalnu, tehničku i stručnu pomoć na nivou regionalnog i državnog sustava subjektima koji kreiraju i ostvaruju odgojno-obrazovne i terapeutske programe.

Savjetodavni rad logopeda bio bi konzultativno prenošenje informacija i znanja na druge faktore u odgojno-obrazovnom i terapeutskom procesu kao i rad sa roditeljima i smatra se internim, jer se provodi unutar institucije. Savjetodavni (interni) rad logopeda provodi logoped tijekom provedbe logopedskog tretmana prateći promjene kod djeteta, savjetujući roditelje za rad kod kuće i informirajući ih o napredovanju ili zaostajanju u tretmanu. Savjetovanje logopeda (eksterno) odvija se permanentno kroz različite oblike stručnog usavršavanja, praćenjem strane literature iz domene logopedije, autizma i ostalih znanosti, te sudjelovanjima na simpozijima, kongresima i seminarima na državnom, međunarodnom i svjetskom nivo.

Velika je dilema, tko bi mogao savjetovati logopeda za rad sa autističnom djecom i njihovim roditeljima? Vrhunski logoped? Moguće je, ali i vrlo upitno koliko ta razumijeva autistični specifikum i ima li iskustava i znanja u radu sa autističnom djecom.

• Principi i ciljevi savjetodavnog rada

Temeljni princip savjetodavnog rada je princip dragovoljnosti i dobrobit onoga kojeg se savjetuje. Svaka terapija je komunikacija i svaki terapeut ima određena očekivanja u odnosu na razvoj sposobnosti koje želi poticati i razvijati kod djece. Već sama komunikacija u tom terapeutskom postupku može dovesti do izostanka očekivanih postignuća, zato jer govor u strukturi te komunikacije nije adekvatan i dijete ga ne razumije (Cordes, 2000 ). Primjer iz prakse: kada od autističnog djeteta želite, primjerice, saznati tko je na slici, trebali biste mu postaviti sugestibilno pitanje: «Je li to maca ( pas, mama itd. )?». Najčešće to nije tako, a nerijetko se daju krive upute i roditeljima.

Pod savjetodavnim radom logopeda, kada je autizam u pitanju, misli se upravo na savjetovanje roditelja, ali i ostalih sudionika u radu sa autističnom djecom, a u skladu sa prethodnom konstatacijom o neuspješnosti bilo kojeg tretmana uslijed neadekvatne uporabe govora u komunikaciji.

Autizam je takav poremećaj da kod autističnog djeteta ne možemo nikakvim savjetovanjem postići da ono osvijesti sebe i svoje ponašanje te da se promijeni. Subjekt savjetovanja je roditelj.

Savjetodavac-logoped je uvijek u nadređenom položaju u odnosu na roditelje, ali ih treba cijeniti kao osobe i ne odnositi se prema njima paternalistički.
U inicijalnoj komunikaciji veoma je važno postići uzajamno povjerenje, uvijek pomno saslušati roditelja i uspostaviti s njim pozitivan međuljudski odnos te adekvatnu komunikaciju. I šutnja može biti adekvatna komunikacija, ako zainteresirane osobe u tom procesu mogu razmijeniti i razumjeti određene poruke.

Savjetovanje se može provoditi individualno i grupno, ovisno o cilju koji se želi postići i o osobnim potrebama roditelja u odnosu na njihova očekivanja od logopedskog tretmana. Suradnja roditelja i logopeda može biti zamišljena i formulirana kao široki spektar formalnih i neformalnih mogućnosti i oblika suradnje ( Brajša, 1995 ).

Neformalni oblici suradnje su najučinkovitiji, jer upravo neformalan razgovor u neformalnoj situaciji motivira roditelja da se otvori i iznese svoje dileme, probleme, želje i potrebe. U našim uvjetima to izgleda i tretira se neprofesionalnim i neozbiljnim, ali zašto bismo morali sjediti ukočeno u nekoj učionici i razgovarati po sistemu «pitanje-odgovor» ili «čovjek je čovjeku vuk»?

• Logoped kao savjetodavac

Kvalitetan čovjek biti će kvalitetan savjetodavac i edukator ( Gruden, 1997 ), a podrazumijeva se i određeni stupanj empatičnosti, sposobnost slušanja, introspekcija i veliko povjerenje kojeg ulijeva edukantu, kao ličnost i kao stručnjak u poslu.

Osobnost logopeda i senzibilitet za problematiku vezanu uz autistični spektrum nisu zanemarivi faktori u procesu savjetovanja.

Osoba spremna na rad, sposobna za procjene, slobodna za odluke i hrabra da svoje ideje objedini i provede u djelo na dobrom je putu da postane dobar savjetodavac.

Teško je savjetovati roditelja koji ima autistično dijete, ako ne vjeruješ u sebe i u ono što radiš, ako nisi motiviran i nemaš vremena. Teško je reći roditelju da bude dosljedan u ponašanju spram svoga djeteta, ako i sam nisi dosljedan u svome radu i ne činiš to iz duše, bez predrasuda, bez dvojbi i predumišljaja, te sa strahom kako će netko ocijeniti tvoj rad.

Svaki naš postupak podložan je procijeni i kritici, a onaj tko nije sposoban podnijeti kritiku ne treba se niti upuštati u savjetodavni rad. Biti odlučan i direktan, a djelovati neagresivno i nenametljivo pola je uspjeha u radu sa roditeljima autistične djece. Naravno, to ne podrazumijeva povlađivanje svemu i svačemu i potkrepljivanje nerealnih očekivanja, već argumentirano utjecanje na promjenu stavova ili prihvaćanje samoga sebe i svoga djeteta onakvoga kakvo je, nastojeći postići maksimum da bi dijete u obitelji i cijela obitelj doživjeli malo sreće, zadovoljstva i prihvaćanje od okoline.

4. Zaključak

Kakav će biti savjetodavni rad logopeda unutar institucije ovisi o njegovom stručnom znanju, angažmanu, vještini komunikacije i sposobnosti da pozitivno nametne sebe, svoj rad i neophodnost svoga rada i logopedskog tretmana u cjelokupnom tretmanu autistične djece. Nimalo nije zanemariv ni faktor povjerenja kojeg logoped uživa među roditeljima.

Dobar logoped u radu sa djecom biti će i dobar savjetodavac njihovim roditeljima.

Savjetovanje je umijeće koje treba učiti, usavršavati i ne prepustiti ga stihiji i dragovoljnosti. Specijalistički seminari na kojima bi se za savjetodavni rad osposobljavali logopedi, pa i stručnjaci drugih profila iz područja defektologije, bili bi veliki korak u promicanju savjetodavnog rada uopće, a napose savjetodavnog rada sa roditeljima djece s većim teškoćama u razvoju kao što je autizam .

Savjetodavni rad logopeda uz dosta dobre volje podrazumijeva i podršku nadređenih u instituciji, prostor, vrijeme i adekvatnu stimulaciju koja apsolutno ne mora i ne bi trebala biti novac, a prije svega trebao bi biti iniciran od strane roditelja, kojima je takva pomoć potrebna.

Svaki rad podrazumijeva i evaluaciju, a kod savjetodavnog rada logopeda samoevaluaciju smatram najučinkovitijim činom vrednovanja rada i postignuća u tom radu. Da se ne bi odustalo, a da bi se postigli cilj i svrha potrebna je dovoljna doza samokritičnosti i samouvjerenosti, upornosti i truda.

I naposlijetku, iz savjetodavnog «čavrljanja» s roditeljima i logoped izvuče poneku korist, ideju, savjet i misao, kao nit vodilju za daljnji rad . I mada logopedija ne liječi dušu već se bavi govorom, ipak logopedski tretman autistične djece, ako mu se pristupi sa dušom, znanjem, htijenjem, ciljem i vizijom, sadrži onoliko psihoterapeutskog djelovanja makar koliko stane, u jedan dječiji smješak!

«Uspjeh znači ići od neuspjeha do neuspjeha i ne izgubiti entuzijazam»
W. Churchill

5. Literatura

1. Brajša, P.- « Sedam tajni uspješne škole », Školske novine, Zagreb, 1995
2. Brajša, P.- « Živjeti demokratski », C.A.S.H., Pula, 2001
3. Bujas-Petković, Z.- « Autistični poremećaj », Školska knjiga, Zagreb, 1995
4. Cordes, H.- « Qualitatssicherung-Entwicklung eines neuen Fortbildungskonzepts fur Mitarbeiter», Tagungsbericht, Bundesverband «Hilfe fur das autistische Kind», Hamburg, 2000
5. Došen, A.-« Poremećaji socijalnog kontakta kod retardiranog djeteta-autizam, psihoza ili nešto drugo-dijagnostički i terapeutski pokušaji «, Istraživanja na području defektologije II, Zagreb, 1982
6. Gruden, Z.- « Edukacija edukatora «, Medicinska naklada, Zagreb, 1997
7. Grupa autora – « Program odgoja i osnovnog školovanja učenika s autističnim poremećajima «, Ministarstvo prosvjete i športa, Zagreb, 1997
8. Kant, I. – « Vaspitanje dece «, Bakar, Bor, 1991
9. Kauffman Neil, B.- « Ein neuer Tag «, Bastei Lubbe, 2002
10. Kovačević, V.- « Pretpostavke rehabilitacije mentalno retardiranih osoba «, Defektologija 2, Zagreb, 1977
11. Nikolić, S. – « Mentalni poremećaji djece i omladine 2 «, Školska knjiga, Zagreb, 1990
12. Nikolić, S. – « Mentalni poremećaji djece i omladine 3 «, Školska knjiga, Zagreb, 1992
13. Pivac, J. – « Inovativnom školom u društvo znanja «, Hrvatsko pedagoško-književni zbor, Zagreb, 2000
14. Puškar, S. – « Hrvatsko osnovno školstvo «, Zbirka propisa, Croatiaprojekt, Zagreb, 1997
15. Resman, M. – « Savjetodavni rad u vrtiću i školi «, Hrvatsko pedagoško-književni zbor, Zagreb, 2000
16. Rohde, K. – « Ich Igelkind «, Nymphenburger, Munchen, 1999
17. Schulz von Thun, F. – « Kako međusobno razgovaramo», Erudita, Zagreb, 2002
18. Stančić, V. – « Teorija i praksa odgoja i obrazovanja i rehabilitacije osoba sa oštećenjem kao funkcija društveno-ekonomskog razvoja «, Defektologija 2, Zagreb, 1997
19. Škarić, I. – « Rehabilitacija sluha i govora «, Defektologija 2, Zagreb, 1997
20. Zdenković, M. – « Pokušaj analize značajki govora i utjecaja poremećenosti govora na ličnost «, Defektologija 1, Zagreb, 1973