Poimanje zdravlja sa aspekta govorno-jezične patologije

Sažetak

Prva promišljanja o zdravlju datiraju iz doba antike odgajanjem vojnika i ratnika u Sparti nasuprot ujednačenom razvoju umnih i fizičkih sposobnosti u kulturno naprednijoj Ateni. Od antike do danas govoru i govorništvu prilazilo se sa različitih aspekata, ali i unatoč brojnim znanstvenim disciplinama koje se bave govorom i medicini kao neprikosnovenoj znanosti, a zahvaljujući tehnološkom napretku i ludilu uz nezaustavljivi materijalizam, kada je važnije imati nego biti, zdravlje postaje sve ranjivije i upitnije, a čovječanstvo sve bolesnije. Čovjek je bio-psiho-socijalno biće, a esenciju preobrazbe homo sapiensa u biće današnjeg oblika pripada upravo verbalnom govoru. Govor, i zdravlje u zrcalu govora, postaju predmetom ozbiljnijeg shvaćanja tek kada prevaziđu granice normalnosti i prijeđu u patologiju kao posljedica neke primarne ili idiopatske bolesti ili ireverzibilnog stanja. Cilj nam je razmotriti bit i značaj govora u psiho-socijalnom prostoru, te odnos medicine i logopedije u prevladavanju i liječenju govorno-jezične patologije.

Ključne riječi: zdravlje, govor, patologija, medicina, logopedija

Understanding health from the aspect of verbal – lingual pathology

Summary

Very first thoughts on health date from the ancient times, through raising of soldiers and warriors in Sparta, as opposed to a balanced development of mental and physical abilities in culturally more advanced Athens. From the ancient times to the present, speech and language have been approached from various aspects, despite numerous scientific fields dealing with the speech and medicine as the undisputable science, and thanks to technological advances and the madness related to unstoppable materialism, where it is more important to have than to be, health is becoming even more vulnerable and questionable, with the mankind ever more sick. Man is a bio-psycho-social creature, and the essence of transformation from Homo sapiens into the creature of present form belongs exactly to the verbal speech. Speech, and health that mirrors it, become the issue of deeper meaning only after they overcome the boundaries of normality and cross into pathology as a consequence of some primary or idiopathic disorder or an irreversible condition. Our aim is to assess the essence and significance of speech within psycho-social surroundings, as well as the relationship between the medicine and logopedics in overcoming the verbal-lingual pathology.

Key words: health, speech, pathology, medicine, logopedics

1. UVOD
   

1.1.      ZDRAVLJE KAO VRIJEDNOST

Jedna od najvećih čovjekovih vrijednosti, svakako je zdravlje, ono psihičko i ono fizičko, koje mu omogućavaju potpunu samorealizaciju na intelektualnom, emocionalnom i socijalnom planu. Određeni disbalans na nekom od ovih nivoa rezultira bolešću i utječe na njegov bio-psiho-socijalni integritet. Zdravlje je za čovjeka postalo važno još od njegovih prapočetaka da bi za današnjeg čovjeka ono značilo nemjerljivu vrijednost, u bio-psiho-socijalnom, pa čak i materijalnom smislu.

Bolesti postoje od kada postoji čovjek o čemu svjedoče brojni rukopisi, zapisi, knjige, motivi na vazama, kipovi, glinene pločice, reljefi, skice i slični materijalni dokazi koji sežu u doba Mezopotamije i Egipta prenoseći se dalje na Indiju, Kinu i Grčku. Grčka je već u antičko doba bila prepoznatljiva avangardnim postignućima u medicini, osnivanjem brojnih medicinskih škola i priznatim liječnicima poput Hipokrata i bogova koji su zagovarali medicinu i liječništvo poput Asklepija i njegove kćeri Higijee (Škrobonja i sur., 2003.).

Grci su shvatili da je čovjek spoj urođenog i stečenog, nasljeđa i sredine, pa od vrste i vlastitog oblikovanja ovisi biološka kakvoća i stanje zdravlja. Prema epskim pjesnicima i dramskim zapisima, zdravlje i sklonost raznim bolestima ne određuje samo volja bogova već i klima u kojoj se rađa i živi.

U Sparti i Ateni zdravlju se prilazilo i s aspekta odgoja, pa je tako u Sparti odgoj imao isključivo vojno-fizički karakter, a u Ateni se važnost pridavala kako fizičkim tako umnim i govorničkim sposobnostima, harmoničnom razvoju fizičkih i umnih sposobnosti, razvijanju smisla za lijepo i ovladavanju govorništvom.

Kroz povijest brojni su se filozofi i pedagozi zalagali za očuvanje i unapređenje zdravlja poput Johna Locka koji je po vokaciji i sam bio liječnik, ali se prometnuo u filozofa, pa u svom djelu «Misli o odgoju» zagovara misao «u zdravom tijelu zdrav duh» apelirajući na roditelje i ono što oni trebaju činiti za zdravlje svoje djece (Zaninović, 1985.).To se održalo do današnjih dana pa se u školama najprije uvela tjelovježba, potom fizički odgoj, tjelesni odgoj i naposlijetku, u posljednjem desetljeću, tjelesna i zdravstvena kultura što je na tragu spoznaji da održavanje tijela i očuvanje zdravlja pripada sveopćoj kulturi življenja.

U Hipokratovim zapisima nalazimo nazive karkinos i karkinoma za pošast današnjice, rak, a u Ilijadi i Odiseji nalazimo navode o njezi tijela, prehrani, sljepoći, bjesnoći.

U antičkim tragedijama grčkih pjesnika nalaze se klinički opisi neuroza i psihoza, danas vodećih psihičkih bolesti (Grmek, 1989.), u Krambergerovim zapisima o karijesu i paradentozi krapinskog pračovjeka, uznapredovalim bolestima današnjice i unatoč razvijenoj stomatološkoj znanosti (Škrobonja, 2003.).

Već u starom vijeku imamo i primjer govornih poremećaja. Zahvaljujući mucavcu Demostenu koji je velikim trudom, upornošću i vježbanjem pobijedio svoju manu i postao najvećim govornikom svoga doba saga o njegovoj mani vjekovima se prenosila i ističe čak i danas u kontekstu o potrebitosti vlastitog zalaganja i truda u liječenju. Mucanjem su se u povijesti bavili liječnici Hipokrat, Aristotel, Galen, Bacon, Itard (Vladisavljević, 1982.) i mnogi drugi, tako da je tema u svakodnevnim pošalicama i vicevima, a provlači se i kroz dječju literaturu gdje pisac dobro, mada laički, uočava dvije bitne stvari, a to je ekspresivna manifestacija mucanja i činjenica da u većem postotku mucaju dječaci (Zeba, 2006.)

U današnje doba veoma kompleksan i sve učestaliji govorno-jezični poremećaj, afazija, nastao kao posljedica lezija mozga nakon moždanog udara, tumora ili mehaničkih ozljeda, nalazi svoje porijeklo već u Ilijadi, gotovo pod istim nazivom amphasie ili aphasia, ali kao poteškoća u govoru izazvana snažnom emocijom (Grmek, 1989.).

Njegovanje i očuvanje zdravlja pod utjecajem su razvoja medicine i ljekarništva, društvenih promjena i ideologija, pa je i njegovo poimanje kroz povijest doživjelo brojne interpretacije i pristupe sve do današnjih dana kada se o njemu sve više govori i piše, a čovječanstvo je sve bolesnije.

Čini se da jedino stres postaje temom tek novijih vremena što nimalo ne začuđuje obzirom na uvjete života u tehnološko visokorazvijenim zemljama Amerike i Evrope. U zaostalim dijelovima svijeta ni dandanas stres nije poznata pojava i ne uzrokuje bolesti poput hipertenzije, ulkusa i moždanog udara.

Od antike do danas medicina se etablirala kao vodeća znanost i profilirala brojnim specijalističkim područjima. Uporedo s tim pojavljivale su se nove i brojne bolesti i stanja koje medicina nije mogla pokriti, pa su se iz nje razvile druge discipline poput, primjerice logopedije koja još uvijek traži puteve i načine svoje afirmacije. Obzirom na stres i za zdravlje rizičan način čovjeka (ratovi, prometne nesreće) logopedija je znanost u usponu posebice afaziologija.

2. DEFINICIJE I TEORIJE ZDRAVLJA

Prve rasprave o zdravlju sežu u doba Galena, a prve znanstveno zasnovane definicije zasnivaju se na mehanističkom poimanju zdravlja i shvaćanju ljudskog tijela kao stroja, koje da bi bilo zdravo, treba funkcionirati besprijekorno.

Prema Škrbiću (1984) zdravlje je determinirano biološki, a ne socijalno, zdravlje je stanje, a ne proces i nezavisno je od društvenih odnosa u kojima se proučava, pa je i definicija zdravlja nepromjenjiva i tradicionalistički određena (Keramitčievski,1985.).Među poznatijim tradicionalističkim definicijama nastalim prije 1947. godine, a zasnovanim na mehanističkom konceptu zdravlja koje ne napuštaju, isključivo biološku osnovu zdravlja, već je naprotiv minimaliziraju na fizičko, nalazi se i ona koju navodi Galli, a prema kojoj zdravlje označava stanje organizma oslobođenog fizičke bolesti u kojem svi organi vrše svoje funkcije, čovjek je vitalan, zdrav tjelesno, umno i duševno, a nisu prisutna fizička bol i odsutna je bolest. U ovim se definicijama organizam uspoređuje sa dobro nauljenim strojem koji radi glatko, bez trenja i škripe vršeći ono što se od njega očekuje. Germinativne, a potom epidemiološke teorije bolesti temelje se na otkriću mikroorganizama i saznanju da oni uzrokuju bolesti (Keramitčievski, 1985., Cerjan-Letica; Letica, 2003.).

U Ustavu Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1946. godine zdravlje se definira kao stanje potpunog tjelesnog (fizičkog), duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti (Cerjan-Letica, Letica; 2003.), a zdrava osoba je fizički i mentalno uravnotežena, prilagođena svojoj materijalnoj i društvenoj sredini, gospodar vlastitih bioloških i socijalnih mogućnosti, sposobna da se prilagodi promjenama sredine i da doprinese svojim djelovanjem blagostanju društva (Keramitčievski, 1985.).

Prema Deklaraciji SZO iz Alma Ate (1974.) zdravlje nije puko nepostojanje bolesti, već stanje potpunog fizičkog, mentalnog, duhovnog i socijalnog blagostanja (Cerjan-Letica, Letica;2003.).Kao pozitivni elementi ove definicije navode se negiranje bio-medicinskog redukcionizma u shvaćanju zdravlja, određenje zdravlja kao osobnog i društvenog dobra, postignuća i blagostanja te negiranje ekskluzivnog prava liječnika u definitivnoj procjeni o stanju nečijeg zdravlja (Cerjan-Letica, Letica; 2003.). Jesse Feiring Williams 1930. godine inzistirao je da se zdravlje promatra kao stanje koje omogućava optimalno djelovanje pojedinca u svim životnim funkcijama uključujući i cjelokupnost personalnih i socijalnih odnosa. Na tragu toga je i spoznaja da nad-biologijska dimenzija zdravlja u psihičkom, psihološkom i socijalnom smislu podrazumijeva bio-medicinsko definiranje, pa Twaddle (1974) tvrdi da je zdravlje u prvom redu bio-fizičko stanje i u njegovoj procjeni treba poći najprije s bio-fizičkog aspekta. Višedimenzionalnost zdravlja uvidio je poznati medicinski sociolog Frederic Wolinsky (1981., 1982.) koji je polazeći od definicije zdravlja SZO sačinio trodimenzionalnu koncepciju zdravlja (1988.) u kojoj ga konceptualizira kao kocku čiji bridovi i volumen određuju medicinsku, psihološku i socijalnu dimenziju definicije (Cerjan-Letica, Letica; 2003.).U definiranju zdravlja određenu ulogu imaju i iskustvene ili laičke i pozitivističke ili profesionalne definicije.

Laički nazori o zdravlju temelje se, oblikuju i razvijaju pod utjecajem osobnog iskustva, kulturnog podrijetla, socijalne sredine i njihove međusobne interakcije dok se profesionalne definicije temelje na objektivnim i empirijskim osnovama, ali uključuju i pacijenta kao važan faktor u davanju informacija da bi se procijenilo njegovo zdravlje (Cerjan-Letica, Letica; 2003.).

3. GOVORNO-JEZIČNA PATOLOGIJA U KONTEKSTU ZDRAVLJA

Prema Waxleru (1980.) termini zdravlje, bolest, bolesnost i nemoć predstavljaju društvene etikete čime njihova primjena na određene ljude proizvodi novi društveni identitet koji značajno utječe na načine ponašanja pojedinaca samih i pojedinaca međusobno (Cerjan-Letica, Letica, 2003.). Svaki pojedinac ima stav, mišljenje i predodžbu o samome sebi, ali kada mu društvena sredina nadijene određenu etiketu stvara se društveni identitet koji nerijetko može biti veoma negativan, a nerijetko i tragičan. Zbog različitosti u individualnim bio-psihološkim karakteristikama, aspiracijama i društvenim obvezama percepcija i procjena osobnog zdravlja mjerljiva je i prema tim kriterijima.

Govorno-jezična patologija od dječje, pa do odrasle dobi slijedi određenu logiku i kauzalitet odvijajući se u dinamičkoj interakciji svih segmenata čovjekova bivstvovanja, biološkom, psihološkom i socijalnom. Van Riper (1963.) navodi da čovjek ima govorni poremećaj kad se njegov govor u tolikoj mjeri razlikuje od govora drugih, skreće pažnju na sebe, a komunikacija je ograničena ili utječe na trajne teškoće u adaptaciji govornika. Ovdje je poremećaj definiran prema utjecaju govora na ponašanje i doživljavanje govornika i sugovornika, ali postoji i obrnuti utjecaj, gdje poremećaji ponašanja i psihopatološka stanja utječu na govor i komunikaciju (Ljubešić, 1993.).

Mucanje je najeklatantniji primjer društvene etikete. Vratimo li se u antičko doba i na Demostena najpoznatijeg oratora svih vremena i unatoč mucanju, pa na ovamo, imali smo kroz povijest priliku upoznati brojne mucavce i njihove životne priče. U srednjem vijeku mucavci su na španjolskom dvoru služili kao lude za uveseljavanje gospode poput jednog pod imenom Balbutius, čime se kasnije nazivalo svakoga koji je mucao, pa se do nedugo taj naziv rabio i kao dijagnoza (Vladisavljević, 1982.).

Van Riper je postao poznatim i priznatim svjetskim stručnjakom za mucanje i osnivačem metode «modifikacija mucanja» zahvaljujući, i unatoč, vlastitom mucanju. U djetinjstvu i mladosti toliko je patio zbog svoga načina govorenja i oca koji se nije mogao pomiriti sa činjenicom da mu je sin mucavac, kasnije je i sam postao agresivan i okrutan prema svojim studentima i pacijentima. Tri puta je pokušavao samoubistvo, ali je treći i posljednji put utapanjem završio odustajanjem, jer mu je voda bila prehladna. Bio je, živio, i umro u 88-osmoj godini, kao mucavac, a iza sebe je ostavio neizbrisiv trag u znanosti (Kollbrunner, 2004.), pa čak i u dječjoj književnosti čime se bavio posljednjih nekoliko godina života. Mucanje nije primarno bolest, nije ni samo govorni poremećaj, već ga Prins (1991.) definira i kao događaj (percipiran od okoline) i kao poremećaj jer interferira s komunikacijom i uzrokuje nelagodu kod govornika (Sardelić, 2003.;95).

U MKB-10 (Klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja-10 revizija, 1999.).

specifični razvojni poremećaji govora i jezika te školskih vještina nisu slučajno klasificirani pod poremećaje psihološkog razvoja, kao ni elektivni mutizam pod poremećaj socijalnog funkcioniranja. U ovoj se klasifikaciji rabi termin poremećaj upravo da bi se izbjegla konotacija vezana uz pojam bolesti ili oboljenja te unatoč njegovoj neegzaktnosti rabi ga se kako bi označio postojanje kliničkog skupa simptoma vezanih uz patnju i sa utjecajem na funkcioniranje osobe.

Ako, promotrimo zdravlje sa aspekta govornih poremećaja tada možemo navesti tri primjera koje socijalna sredina laički percipira kao patološke ne ulazeći u uzročnost, a na temelju manifestne simptomatologije. Prvi od tih je upravo psihijatrijski poremećaj elektivni mutizam koji uzrokuje sekundarni jezični problem (Ljubešić, 1993.), a prema MKB-10 je stanje izraženo emocionalno determiniranom selektivnošću u govoru, udružen sa izraženim osobinama ličnosti koje uključuju socijalnu anksioznost, povlačenje, senzitivnost i otpor. Razina jezičnog razumijevanja je normalna, a stupanj sposobnosti jezičnog razumijevanja dovoljan za socijalnu komunikaciju. Ono što okolina percipira kao problem je negovorenje u određenim situacijama, uzrok je psihološki, a intervencija logopeda ovdje nije učinkovita, ali je zato psihoterapija neminovna. Međutim, otpor roditelja za psihijatrijskom pomoći opstruira rješavanje problema, jer ići kod psihijatra znači biti nenormalan ili lud.

Poneki liječnici, pa i logopedi starije generacije o govornim poteškoćama, primjerice dislalijama, govore kao o govornim tegobama. Suradnja roditelja od velike je i odlučujuće važnosti sa psihološkog aspekta i u početku tretmana, ali ne možemo govoriti o govornim tegobama jer to eksplicitno upućuje na bolest, a potom bez ikakvog stručnog djelovanja i upliva kontrolirati otklanjanje govorne poteškoće. Ponajprije ništa se neće riješiti samo od sebe, i naposlijetku roditelj nije kompetentan da otklanja govorne poremećaje svoga djeteta. Čak i dislalija koju mnogi podcjenjuju misleći kako je jednostavna za otklanjanje, zahtijeva ozbiljan pristup i sistematičan tretman jer u protivnome može rezultirati drugim tipovima grešaka što je primjerice slučaj kod glasa R, izostankom motivacije i napokon odustajanjem od namjere da se poteškoća otkloni. Problem postaje tim kompleksniji, ako je u govoru poremećeno više glasova i glasovnih skupina, pa tada govorimo o polimorfnim dislalijama kod kojih je govor nerazumljiv za okolinu u tolikoj mjeri da izaziva pažnju, a dijete se povlači u sebe i izbjegava komunikaciju govorom (Vuletić, 1987; Posohkova, 2000.).Ako, se radi o fonološkom poremećaju kada uz pogreške u fonološkoj produkciji postoje i deficiti u lingvističkoj kategorizaciji govornih zvukova te pogreške u izboru i redoslijedu glasova u slogovima i riječima tkz. leksičke dislalije (Ivičević-Desnica, 1988.) razumljivost govora može varirati sve do potpuno nerazumljivog govora za okolinu (DSM-IV, 1996.), a uz socijalnu deprivaciju postati i dugotrajan proces u otklanjanju.

Afazija je stanje nakon ozljeda mozga i označava narušenu jezičnu djelatnost u osoba s izgrađenim jezičnim sustavima najčešće kod odraslih osoba, ali i kod djece nakon desete godine, te obzirom na lokaciju lezije može biti motorna, senzorna, ali najčešće je mješovita, senzomotorna afazija (Vuletić, 1996.).Afazija zahvaća sve govorne modalitete, govor, razumijevanje govora, čitanje, pisanje, računanje. Obzirom da se radi o odraslim osobama uzrokuje ne samo poremećaj komunikacije već i ozbiljan društveni problem jer osobu očekuje dugotrajan oporavak, sa neizvjesnim ishodom, pri čemu pate obiteljski, profesionalni i društveni život pogođene osobe.

Osobe sa afazijom su pacijenti neuroloških i traumatoloških klinika zbog primarne bolesti (moždani udar, tumori, degenerativne bolesti, traumatska oštećenja mozga, itd.). Razorena govorno-jezična sposobnost i poremećena govorno-jezična komunikacija samo je posljedica koju treba tretirati i ne prepustiti slučaju i stihiji. Izgubljeno vrijeme ne može se nadoknaditi i izgubljene funkcije teško će se revitalizirati protokom dužeg vremenskog perioda tako da rehabilitacija ovih pacijenata počinje nedugo nakon traume, praktički u bolničkoj postelji.

                Ovime govorno-jezična patologija i njihova uzročno-posljedična veza nije iscrpljena, a osnovna nit vodilja bila nam je ukazati na govorno-jezične poremećaje i mjeru u kojoj utječu na dezintegritet individue i čine ozbiljan zdravstveni i sociološki problem o kojem će se u ovome stoljeću morati zasigurno puno više posvetiti pažnje i organizirane zdravstvene brige.

Jedan od problema zanemarivanja govornih i jezičnih poteškoća i poremećaja i njihova ne tretiranja kao sekundarnih bolesti jeste i nepostojanje fizičke boli o kojoj je u kontekstu zdravlja govorio i Galli.

4. ODNOS LOGOPEDIJE I DRUGIH ZNANSTVENIH DISCIPLINA U OTKLANJANJU GOVORNIH POREMEĆAJA
   

Prema Keramitčievskom (1985.) logopedija se bavi proučavanjem i rješavanjem problematike oralno-verbalne komunikacije što predstavlja segment integralnog zdravlja čovjeka kao biološkog i društvenog bića, pa priroda zdravstvene problematike implicitno određuju prirodu i karakteristike njenog predmeta. Po njemu je logopedija defektološka grana, a obzirom na strukturu samog predmeta ona je i klinička naučna disciplina koja se bavi proučavanjem etiologije, simptomatologije, stanja i posljedica patologije organizma verbalne komunikacije i njegovih poremećaja, stanja ličnosti sa ovim poremećajima kao i prevencijom, detekcijom, dijagnostikom, protetikom i tretmanom logopata i fonopata (1982.).

Sam naziv logopedija potječe od grčkih riječi logos što znači riječ, govor, pojam, misao i paideia – odgoj, pa se prema Klaiću (1987.) definira kao nauka koja se bavi proučavanjem govora, njegovim smetnjama i liječenjem tih smetnji, a logoped se definira kao nastavnik tih smetnji. U ovoj definiciji, omaškom ili ne, ali prije bismo rekli iz nepoznavanja problema i cjelokupne problematike, nedovoljne društvene priznatosti, a stoga i neizdiferincaronosti u odnosu na ostale znanstvene discipline, navode se liječenje govornih smetnji i nastavnik logopedije. I danas se nerijetko logopedi potpisuju kao profesori logopedije, a o logopedskom tretmanu se govori kao o logoterapiji. Veoma slikovit dokaz za to je i zaduženje logopeda u školi na početku školske godine na kojem piše: «Osoba xy, po zanimanju logoped, na mjestu učiteljice provodi logoterapiju…». Nameće se potreba jasnijeg definiranja termina: logopat, rehabilitacija, habilitacija i logoterapija.

Logopatima smatramo svaku osobu koja ima poteškoće ili poremećaje glasa, govora i jezika i u skladu s time poteškoće ili poremećaje glasovno-govorno-jezične komunikacije. Djecu s većim teškoća u razvoju koja uslijed većih organskih, strukturalnih i kognitivnih deficita nisu u mogućnosti usvojiti govor i jezik sredine kojoj pripadaju, ne smatramo logopatima. Uz veće teškoće u razvoju ( cerebralna paraliza, mentalna retardacija, pervazivni razvojni poremećaji) neminovno se razvija i govorno-jezična patologija i nemogućnost verbalne komunikacije

O rehablitaciji možemo govoriti kao o vraćanju oštećene ili u potpunosti izgubljene neke funkcije (Kovačević, 1977.) u ovom slučaju govora, u njegovoj receptivnoj, impresivnoj i ekspresivnoj formi kao i ostalih modaliteta govora poput čitanja i pisanja te računanja koje je osoba imala prije traumatskih oštećenja mozga. Keramitčievski (1983.) pod rehabilitacijom smatra sprječavanje, otkrivanje, identificiranje, korekciju, ublažavanje i sanaciju psihofizičke oštećenosti, oštećenosti verbalne komunikacije i ometenosti socijalne integracije. O habilitaciji govorimo u slučaju osoba kojima treba «dati» sposobnost govora i govorenja koju nikad nije imao, kao primjerice kod mentalne retardacije, infantilne cerebralne paralize i teških stupnjeva pervazivnih razvojnih poremećaja. Ni medicina u ovom segmentu nije moćna. U svijetu su zabilježeni slučajevi plastičnih operacija osoba sa Down sindromom kako bi im se izmijenio izgled toliko prepoznatljiv i laiku (Glumbić, 2005.), ali i to ostaje samo na nivou estetike i ne mijenja ništa u poboljšanju kognitivnih postignuća te djece, osim što utječe na psiho-socijalni habitus njih i njihovih roditelja.

Govoriti o logopedskom tretmanu kao o logoterapiji navodi na sasvim krivi put jer predmet i problem djelovanja logopedije i logoterapije, sasvim su različiti. Logoterapiju utemeljio je Viktor Frankl, profesor neurologije i psihijatrije, 30-ih godina 20.stoljeća, a predstavlja jedan smjer u psihoterapiji koji se odnosi se na «liječenje smislom» (Frankl, 2001.). Dakle, logopedija nije sinonim za logoterapiju i obratno, mada logoterapija u logopedskom tretmanu ne bi bila ni besmislena, više za roditelje djece sa spomenutim stanjima i sindromima nego za njih same, jer svako liječenje pretpostavlja i određenu dozu svijesti o vlastitom poremećaju, bolesti ili stanju te svjesni pristanak i motivacija da ga se izliječi.

I dok medicina liječi, logopedija je usmjerena na re/habilitaciju glasa, govora i jezika te uspostavljanje glasovno-govorno-jezične komunikacije, nužno je usmjerena na medicinu posebice na neurologiju, otorinolaringologiju, fonijatriju, audiologiju i na drugoj strani na stomatologiju i subspecijalnost ortodonciju. I mada je u Hrvatskoj 30-ih godina 20.stoljeća, a naročito poslije drugog svjetskog rata izniknula iz medicine, napose iz audiologije, u Sloveniji iz surdopedagogije, a u Srbiji su je zametnuli učitelji koji su se bavili re/habilitacijom gluhih (Keramitčievski, 1985.) stjecajem društvenih i ideoloških okolnosti gurnuta je u okrilje pedagogije, pa se smatra prvenstveno pedagoškom disciplinom. Takav koncept zastupa i Sovak, profesor sa praškog pedagoškog fakulteta koji se od fonijatra preobrazio u pedagoga-logopeda (1974.) poistovjećujući logopediju sa specijalnom pedagogijom navodeći da su osnovna sredstva logopedske prakse odgoj i obrazovanje govora i preodgoj ličnosti logopata. Logopedija je u zemljama istočnog bloka (Čehoslovačka i Rusija) u 20-om stoljeću bila veoma jaka znanost i u sustavu pedagogije, dok je u zemljama zapada bila i ostala orijentirana ka medicini.

Iz takvog stava i dandanas proizlazi potreba i nastojanje bivstvovanja logopeda u školama, specijalnim ustanovama i centrima za rehabilitaciju djece s većim teškoćama u razvoju za što ne nalazimo znanstveno utemeljenog razloga što proizlazi iz činjenice da se mnoga djeca nažalost rađaju sa genetski nasljednim bolestima koja perzistiraju cijelog života, poput primjerice sindroma Down, Rett, Sotos, Prader Willi, Angelman i brojni drugi, kojima je, uz različite stupnjeve mentalne insuficijencije, jedna od značajki govorno-jezična patologija, a mogu se susreti jedino u specijalnim ustanovama. Inzistriranje na logopedskom tretmanu, neobjektivna i nerealna očekivanja od logopeda bez ikakve su znanstveno osnove, pa i pitanje morala i poštivanja profesionalne etike.

U Njemačkoj primjerice, za defektologiju, čiji naziv nastaje od latinske riječi deficere- nedostatak, mana i grčke logos-riječ, nauka (Klaić, 1987.), a riječ defekt preuzeli su iz latinskog i Nijemci (Uroić-Hurm, 1993.), ne poznaju međutim naziv defektologija, već je nazivaju heilpädagogik što znači zdravstvena pedagogija.

Osim već spomenute audiologije koja je iznjedrila logopediju, neizmjerna je važnost otorinolaringologije i njena komplementarnost sa logopedijom kojeg je primjer i rješavanje gluhoće ugradnjom kohlearnog implantanta (Bumber, 2004.), čime liječnička intervencija i djelovanje praktički prestaje i nadalje rehabilitaciju slušanja i govora vrši logoped u audiološkim centrima ili odjelima za umjetnu pužnicu.

Logopedija je znanost koja se jedina službeno i znanstveno, teoretski i praktično, bavi otklanjanjem govorno-jezičnih poremećaja i poremećaja verbalne komunikacije, a ciljano i sustavno utjecajem govorno-jezične patologije na socijalni i društveni status pojedinca te na socijalno-društveno poimanje zdravlja i integriteta pojedinca trebala bi se pozabaviti sociolingvistika i sociologija govora kao što postoji sociologija glazbe, umjetnosti, medicine, odgoja, obitelji i gotovo svakog segmenta u društvu (Štifanić, 2001.).

5. ZAKLJUČAK

Govor je neosporno nešto što nas posebice obilježava i razlikuje kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu što eksplicitno djeluje na nas kao psihološko i socijalno biće. Određeni govorno-jezični poremećaji predstavljaju za čovjeka nepremostiv ponajprije psihološki, a potom i sociološki problem što ga dovodi u situaciju društvene alijeniranosti ili odbačenosti.

Premda je logopedija uznapredovala i postala samostalnom kliničkom znanošću unutar defektologije, još uvijek postoje razmimoilaženja po pitanju resorne pripadnosti i određenja logopedije unutar sistema. Sasvim je sigurno da po svom predmetu, metodama i principima pripada zdravstvenoj disciplini i u tom smislu treba je nadalje razvijati neovisno od pedagogije, ali u znanstveno-teoretskoj i kliničkoj sinergiji sa ostalim medicinskim i nemedicinskim granama. Prema uznapredovaloj incidenciji govorno-jezičnih poremećaja različitih etiologija, logopedija je zasigurno znanost u usponu, pa će stoga vrijeme i problematika ukazati na promišljanje o potrebi specijalističkog usavršavanja unutar logopedije kao i angažman sociolingvistike i sociologije govora, koje bi se bavile socijalnim aspektom govora između ostaloga i sa ciljem osvješćivanja nacije o nadolazećoj eskalaciji jednog od značajnijih ljudskih problema u ovom milenijumu, patologiji govora i jezika, a posebice patologiji govorno-jezične komunikacije.

6. LITERATURA
   

Bumber Željko, Katić Vladimir, Nikšić-Ivančić Marija, Pegan Boris, Petric Vlado, Šprem Nikola i sur.(2004.): Otorinolaringologija, Naklada Ljevak, Zagreb
Cerjan-Letica, G.-Letica, Slaven, Babić-Bosanac Sanja, Mastilica Miroslav, Orešković Stipe (2003.): Medicinska sociologija, Medicinska naklada, Zagreb
Frankl Viktor (2001.): Život uvijek ima smisla-Uvod u logoterapiju, Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb
Glumbić Nenad (2005.): Promena izgleda osoba s Daunovim sindromom, Istraživanja u defektologiji 6, Defektološki fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd
Grmek D.Mirko (1989.): Bolesti u osvit zapadne civilizacije, Globus, Zagreb
Ivičević-Desnica Jelena (1988.): Poremećaji izgovora-U:Škarić Ivo: Govorne poteškoće i njihovo uklanjanje, Mladost, Zagreb
Keramitčievski Slavčo (1982.): Dijagnostika u logopediji, Defektološka teorija i praksa 4, Savez defektologa Jugoslavije, Beograd
Keramitčievski Slavčo (1983.): Definisanje osnovnih defektoloških termina, Defektološka teorija i praksa 3-4, Savez društava defektologa Jugoslavije, Beograd
Keramitčievski Slavčo (1985.): Teorijske osnove logopedskog tretmana – U:Struktura logopedskog tretmana, Zbornik referata I kongresa logopeda Jugoslavije, Opatija
Klaić Bratoljub (1987.): Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb
Kollbrunner Jürg (2004.): Psychodinamik des Stotterns, Verlag  W. Kohlhammer, Stuttgart
Kovačević Vojislav (1977.): Pretpostavke rehabilitacije mentalno retardiranih osoba, Defektologija 2, Defektološki fakultet, Zagreb
Ljubešić Marta (1993.): Poremećaji govora i ponašanja, Defektologija 2, Fakultet za defektologiju, Zagreb
Posohkova Ilona (2000.): Dislalija, Ostvarenje, Lekenik
Sardelić Senka (2003.): Multidimenzionalni pristup mucanju, Zbornik radova, I Slovenski kongres logopeda, Bled
Sovak Miloš (1974.): Teorijske osnove logopedske prakse-U: Zbornik radova Jugoslavenskog savjetovanja o problemima glasova i govora, Savez društava defektologa Jugoslavije, Stubičke toplice
Štifanić Mirko (2001.): Medicinska sociologija, Adamić, Rijeka
Škrobonja Ante, Mazur Amir, Rotschild Vlasta (2003.): Povijest medicine za praktičare, Adamić, Rijeka
Vladisavljević Spasenija (1982.): Mucanje, Logopedija II, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd
Uroić Marija-Hurm Antun (1993.): Njemačko-hrvatski rječnik, Školska knjiga, Zagreb
Vuletić Dušanka (1987.): Govorni poremećaji-Izgovor, Školska knjiga, Zagreb
Vuletić Dušanka (1996.): Afazija, Logopedsko-lingvistički pristup, Školska knjiga, Zagreb
Zaninović Mate (1985.): Pedagoška hrestomatija, Školska knjiga, Zagreb
Zeba Radmila (2006.): Mucanje u hrvatskom dječjem romanu druge polovice 20.stoljeća, Zbornik sažetaka simpozija «Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala», Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb
DSM-IV, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1996.
MKB-10, Medicinska naklada, Zagreb, 1999.