Darovitost u sjeni autizma

SAŽETAK

Promatrajući autizam kao sveobuhvatni razvojni poremećaj čiji se uzroci i posljedice manifestiraju na emocionalnom, kognitivnom, ponašajnom, govornom i socijalnom planu nameće se pitanje je li darovitost kod autistične djece moguća, kako je prepoznati, tumačiti i iskoristiti u sveobuhvatnom tretmanu? I autizam i darovitost fenomeni su svaki za sebe, a udruženi predstavljaju enigmu u kojoj se isprepliću poremećaj i dar, nadprosječno i ispodprosječno, prihvatljivo i neprihvatljivo.

Dječak Dominik uvodi nas u njemu svojstven svijet kojeg možemo preliminarno promatrati i o njemu suditi, kroz njegove crteže i slike, a potom slijedom napredovanja u tri faze na nekoliko nivoa funkcioniranja.

Njegova izrazita likovna darovitost, upornost, znatiželja i energija pomogli su mu da se otvori prema vanjskome svijetu, da počne komunicirati s ljudima, da na različite načine izrazi svoje potrebe i želje, progovori, nauči čitati, pisati i računati, da postane poseban i jedinstven.

Ključne riječi: autizam, darovitost, govor, komunikacija, sveobuhvatni tretman

1. Uvod

1.1. O autizmu

Prvu definiciju infantilnog autizma dao je psihijatar Leo Kanner 1943.godine u Americi opisujući ga prevenstveno kao nesposobnost uspostavljanja socijalnog kontakta s ljudima i teško uživljavanje u tuđe osjećaje i misli, potom kao ograničen spektar interesa, deficite u govoru i jeziku, prisilne radnje u ponašanju i rituale. Ubrzo nakon njega, početkom 1944. u Njemačkoj, Hans Asperger dolazi do gotovo identičnih saznanja (Aarons, Gittes;

1994.) i naziva to stanje «autističnom psihopatijom». Infantilni autizam je 70-ih godina 20. stoljeća svrstan u rane psihoze tj. one koje nastaju u dobi od 2 mjeseca do 5 godine života.

Naziv «autizam» potječe od grčke riječi «autos»-sam, kojeg u uporabu uvodi još 1911. psihijatar Bleuler, a upućuje na specifičan poremećaj razvojne dobi klasificiranom kao pervazivni razvojni poremećaj (DSM-IV, 1994.) sa manifestnim patološkim funkcioniranjem u socijalnoj interakciji, repetitivnim i stereotipnim obrascima ponašanja, interesa i aktivnosti te deficitima u razvoju verbalne komunikacije ( Golubović, 2004.). Rutter (1978.) navodi i odsustvo sumanutih ideja, halucinacija i shizofrenog tipa misaonog poremećaja (Nikolić, 1990.).

Kanner je pored navedenih karakteristika uočio i postojanje jakog potencijala i inteligencije, a Lorna Wing navodi da je autizam trijada poremećaja socijalne interakcije, stereotipnih, repetitivnih ponašanja i poteškoća vebalne komunikacije (Aarons, Gittes; 1994.).Beate Hermelin, profesorica psihologije na londonskom sveučilištu navodi da autizam nema korijene u traumama ranog dječije doba te da oni doživljavaju svijet kao prijeteći, nekontrolirani kaos te stoga rituali na njih djeluju smirujuće.U svojim prvim eksperimentima uspoređivala je autistične i neautistične osobe istog kvocijenta inteligencije u njihovim sposobnostima i došla do zaključka da autisti ne integriraju podražaje, kogniciju i pamćenje već se koncentriraju na detalje i dijelove informacija (Poutska, 2005.).

U autistični poremećaj ubrajaju se Kannerov, Aspergerov i Rettov sindrom, dezintegrativna psihoza i atipični autizam.
Prvi simptomi javljaju u prvih 36 mjeseci života, zahvaćaju sve segmente funkcioniranja, pa stoga i naziv pervazivni ili globalni ili sveprožimajući (prema Golubović, 2004.), podjednako se javljaju u svim socijalnim slojevima i u svim kulturama.
Prevalencija autizma je 4-5:10 000 Kannerovog tipa, a od toga je 3-4 dječaka prema 1 djevojčici. Prema novijim istraživanjima u V. Britaniji spektar svih autističnih poremećaja javlja se u omjeru 63:10 000 ( Golubović, 2004.).
U istraživanjima posljednjih godina došlo se do podataka da su sve češće lakše forme autizma i da u tom smislu prevalencija iznosi 15-20:10 000 što ovisio o dijagnostičkim metodama i kriterijima kao i o reprezentativnosti uzorka (Poutska, 2002.)

Uzroci autizma objašnjavaju se brojnim psihološkim, biološkim i kognitivnim teorijama, a danas se pouzdano zna na temelju brojnih istraživanja, da su mogući uzroci autizma neurološko oštećenje mozga (Poutska, 2000.), genetski, metabolički i biokemijski prenatalni i perinatalni faktori. O uzrocima ranog dječijeg autizma može se govoriti kao o dva modela nastajanja:sindromalnom i idiopatskom (Poutska, 2005.). Svim autističnim oblicima je zajedničko da su biološki uzrokovani, a u većini slučajeva ranog dječijeg autizma radi se o kompleksnom genetskom opterećenju. Uzroci ranog dječije autizma, Aspergerovog sindroma i atipičnog autizma su slične naravi, dok se kod Rettovog sindroma radi o mutacijama na jednom genu X kromosoma što je u uskoj vezi sa tipičnim ponašanjem kod ovog sindroma. Kod 75-90 % slučajeva ne zna se točan uzrok nastanka autističnog poremećaja, pa je stoga idiopatske etiologije, dok je kod sindromalnih oblika uzrok nastanka poznat.

Autizam je često udružen sa mentalnom retardacijom i epilepsijom, metaboličkim poremećajima, a u nekim slučajevima i sa genetskim oboljenjima kao što su tuberozna skleroza, neurofobromatoza, fragilni X-sindrom i fenilketonurija (Poutska, 2000.)

Govor i jezik kod autistične djece jedan su od najvažnijih dijagnostičkih kriterija, a Prizant navodi da se problemi u govoru, jeziku i komunikaciji manifestiraju na verbalnom i neverbalnom nivou, u prelingvističkoj i lingvističkoj fazi, u receptivnom i ekspresivnom modalitetu (Golubović, 2004.).Rutter (1965.) navodi da razvoj govora autistične djece korelira sa stupnjem intelektualnog funkcioniranja, a Lotter (1966.) zaključuje da 19% autistične djece nije razvilo govor, a u 31% djece govor nema komunikativnu funkciju ( Bujas-Petković, 1995.).Vrlo mali broj autistične djece usvoji gramatiku materinjeg jezika, ali je njena pragmatička funkcija ograničena.Patološke karakteristike govora autistične djece manifestiraju se i u formi i u sadržaju tako da govore sebi u trećem licu, facijalna ekspresija nije u skladu sa govornim sadržajem, prozodijski elementi govora su nizdiferencirani, govor je monoton, spor, prisutna je trenutna ili odgođena eholalija i neologizmi.Eksperimentalnim proučavanjima dokazano je da postoji kognitivni deficit koji se tiče govora, sinteze dojmova i apstrakcije ( Nikolić, 1990.). Nalazom Hawlina 1987. godine potvrđeno je da su kognitivni i govorni deficiti bili najootporniji na terapiju. Autistična djeca imaju oštećen «unutarnji govor» i socijalnu upotrebu i razumijevanje gestovnog govora.Prema Crameru (1984.) govorne poteškoće autistične djece uglavom zahvaćaju pragmatičnost jezika (Nikolić, 1990.).

2. O darovitosti

U pokušaju objašnjavanja fenomena darovitosti s različitih aspekata i pristupa nastale su mnoge teorije: biologističko-nativističaka (nasljedna osobina), biheviorističko-empiristička (posljedica povoljnih odgojnih utjecaja) i sociološka (izvor darovitosti su konkretne društvene potrebe).

Koren (1987.) navodi da je nadarenost svojevrsni sklop osobina koji omogućuju pojedincu da postiže izrazito nadaprosječan rezultat (produkt) u nekoj domeni ljudske djelatnosti, a taj se produkt može prepoznati kao nov i originalan doprinos u toj oblasti
(Čudina-Obradović, 1990.).

Američki psiholog Howard Gardner (1983.) u svojoj višeznačnoj teoriji inteligencije opisuje nadarenost kao spregu najmanje sedam različitih inteligencija ili faktora i nazvao ih «sedam inteligencija»: verbalno-lingvistička, logičko-matematička, vizualno-spacijalna, glazbeno-ritmička, tjelesno-kinestetička, intrapersonalna i interpersonalna.

Nasuprot njemu Gagné (1995.) razlikuje četiri područja sposobnosti, intelektualnu, kreativnu, socijalno-afektivnu i tjelesnu kojima odgovaraju četiri praktična područja: školsko-akademsko, tehničko, umjetničko i interpersonalno područje ( Landscheidt, 2005.).

Gagné (1985.) razlikuje darovitost i talent. Pa kaže da se darovitima mogu smatrati oni pojedinci koji imaju visoko razvijene sposobnosti, a talentima one, koji postižu visoka postignuća u nekim sposobnostima ( Cvetković-Lay, Sekulić-Majurec;1998.).

Renzulli i Reis (1985.) opisuju darovitost kao troprstenasti model koji predstavlja međudjelovanje triju faktora: motivacije, kreativnosti i urođenih sposobnosti (inteligencije) koje su u svom razvoju ovisne o utjecajima okoline, obitelji i škole (Koren, 2002.). S aspekta prirode darovitosti Vlahović-Štetić (2002.) navodi neke relevantne teorije koje naglašavaju da darovitost može biti osobina (Sternberg, 1986.), ponašanje (Renzulli, 1986.) i postignuće ( Gagné, 1989.).

Osim visokih sposobnosti kao bitne karakteristike nadarenih osoba, navode se i pozitivna samopercepcija, neovisnost i perzistencija.

• Autisti-savanti

Istraživanjima se došlo do saznanja i o postojanju specifične kategorije djece koja su autistična i istovremeno posebno nadarena za neko područje (matematika, kiparstvo, crtanje, glazba). U starijoj literaturi takva su djeca nazivana «idiot-savantima», a naziv «autistic-savant» prvi puta spominje Goodman 1972., dok Hill 1974. godine definira «idiot savante» kao mentalno retardirane osobe koje pokazuju jednu ili više sposobnosti iznad razine očekivane za intelektualno prosječne osobe (Bujas –Petković, 1995.). Prema Sowellu (2004.) «idioti savanti» ili «savanti» su sposobni za izuzetne mentalne vještine u vrlo uskim područjima, ali su ograničeni ili nesposobni u običnim intelektualnim opažanjima.Termin «autistični savant» uveo je Rimland, a sve češće je u uporabi i termin «savant-syndrom». Početkom 70-ih godina 20 .stoljeća grupa neurobiologa pronašla je u jednoj pilot studiji kod 15 od 17 proučavanih mozgova autista oštećenja u lijevoj moždanoj hemisferi, a od 15 njih, četvero su bili savanti (Poutska, 2005.). Nadprosječne sposobnosti skoro svih autista-savanta su u matematičko-apastraktnom, glazbenom ili likovnom području koje je smješteno u desnoj moždanaoj hemisferi. Semantička kontradiktornost u terminu «idioti-mudraci» upućuje na neuravnoteženost i neravnomjernost u intenzivnom razvoju neke specifične sposobnosti (Čudina-Obradović, 1990.). Howard Gardner (1983.) smatra da su idioti-savanti isto što i «čudo od djeteta» i dokazuju da postoje specijalizirana neurološka područja u mozgu koja su odgovorna za određenu vrstu sposobnosti i izoliranih sposobnosti kod kojih je razvijeno usko specifično područje uz retardaciju svih ostalih ( Čudina-Obradović, 1990.).

Posljednjih godina, kao osobe sa autističnim crtama navode se i Isac Newton i Albert Einstein, pa je već nastao i Einsteinov sindrom koji objedinjuje stanja i ponašanja čije se asocijalne karakteristike ne prenose u odraslu dob već se one u zreloj životnoj dobi razvijaju. Djeca s takvim ponašanjima kasno progovaraju kao što je bio slučaj kod Einsteina (Sowell, 2004.) te imaju izvrsno pamćenje, snažnu volju, rano izražene analitičke i/ili glazbene sposobnosti, neobično veliku koncentraciju pažnje, rano razvijenu sposobnost čitanja i pisanja i zaokupljenost onime čime se bave.

3. Prikaz slučaja

3.1.  Anamneza

Dominik, dječak s dijagnozom pervazivni razvojni poremećaj i nerazvijen govor, rođen je na vrijeme (lipanj 1992.), ali na zadak s PD/PT 50/3400. Majka je tijekom trudnoće krvarila, a nekoliko dana po rođenju dječaka, majka prestaje dojiti i hrani ga zamjenskom dječjom hranom.

Dječakova baka boluje od dijabetesa, a daljnja rođakinja ima Down sindrom.

Starija sestra je potpuno zdrava i pohađa redovnu školu.

Prema majčinim iskazima već u ranom psihomotoričkom periodu može se uvidjeti određena usporenost: samostalno je sjedio sa 6 mjeseci, prohodao je s 13 mjeseci, prve riječi izgovario je tek oko druge godine. Do 2,5 godine Dominik ima oskudan rječnik, izgovara samo mama, tata, dođi, ima, nema, daj, odi, što prati i gestama. U tom periodu dječak dospijeva u bolnicu zbog dehidriranosti, a po povratku iz bolnice povlači se u sebe, ljulja se na fotelji, razbacuje stvari po kući, lupa vratima, ne odaziva se na svoje ime, agresivan je i odbija hranu.

Nakon nekog vremena ne uspijeva se uklopiti u društvo vršnjaka koji ga odbijaju u igri i druženju i sve više se povlači u sebe. Kod kuće se najčešće i najradije igra sâm raznim kockama.

Sva majčina nastojanja da sa dječakom uspostavi komunikaciju bezuspješna su te traži pomoć liječnika, psihologa, psihijatara i logopeda.

Nakon dijagnostičkog postupka utvrđene su primarne emocionalne smetnje u razvoju graničan EEG, ali normalan sluh, pa je preporučena psihoterapija koju je dječak i pohađao godinu dana (1999.).

U dobi od 3-4 godine majka je pokušavala dječaka uključiti u dječji vrtić u mjestu gdje žive, međutim bez uspjeha tako da je dječak do obveznog polaska u školu, sa odgodom od godinu dana, bio kod kuće bez ikakvog stručnog tretmana.

3.2. Organizacija i tijek logopedskog tretmana

Pri dolasku u školu dječak je bio evidentno autodestruktivan i agresivan prema drugima. U prvim danima boravka u školi upoznavao je ljude na veoma svojstven način, njušećih ih i grizući. Nakon 1-2 mjeseca tako je postupao samo prema osobama koje nije poznavao i još uvijek nije u mogućnosti procijeniti socijalno prihvatljivu distancu.

Samostalan je u odijevanju i razodijevanju, ali veoma neuredan. Pri obrocima nije želio sjediti za stolom sa ostalom djecom i jeo je uglavnom jogurt, krekere i čokoladice.

Motorički je veoma spretan, nemiran i impulsivan sa izaženom potrebom za fizičkim pražnjenjem, trčeći ili se penjući po ljestvama. Nije reagirao na upozorenja, a ni na pohvalu. Na kaznu je reagirao plačem, vrištanjem i bacanjem na pod. Isto je činio kada ne bi zadovoljio neku svoju potrebu. Kontakt očima nije uspostavljao ili je to činio vrlo kratkotrajno i sporadično, nije volio nikakav socijalno prihvatljiv tjelesni kontakt.

Verbalno producira samo «ma» (mama) i «pa», a mogao je ponoviti još samo nekoliko slogova koji su bili u funkciji riječi kao «aba»-žaba i «ka»-krava.

Dječak je logopedskim tretmanom bio obuhvaćen 2x tjedno, a što se u prvih mjesec-dva svodilo na ustajanje od stola, razbacivanje predmeta, otvaranje ormara, pregledavanje nađenih predmeta, negodovanje neartikuliranim glasanjem i pokušajima bježanja.Vrlo brzo zamijećena je preosjetljivost na intenzivne auditivne podražaje te pažnju nastojimo pridobiti drugim senzomotoričkim stimulusima. Ispoljavao je izrazitu samovolju i agresiju.

Njegova destruktivnost bila je reakcija ne nerazumijevanje tuđeg govora, nemogućnost priopćavanja osobnih potreba i želja i komunikacije na svima razumljiv način.

Pri prvom susretu sa plastelinom izmodelirao je vrlo vjerno i slikovito životinjske i ljudske figure.

Zanimanje za plastelin trajalo je nekoliko mjeseci, a njegova manuelna i okulomotrička spretnost, koordinacija i koncentracija, istančana vizualna percepcija, brzina i osjećaj za proporcionalnost i formu, odabir boja i njegovi uradci kao krajnji rezultat, maštovitost i predanost aktivnosti ukazivali su na nadprosječne sposobnosti.

• Crtež u funkciji komunikacije i razvoja govora

Nakon 3-4 mjeseca rad s Dominikom postao je ugodniji, svrsishodniji i za njega puno interesantniji.Da bismo uveli red, dokumentirali rad i mogli ga kontinuirano pratiti vodeći bilješke, evidentirajući zadatak i interpretirajući rezultate, uveli smo crtančicu u kojoj su crteži unaprijed bili pripremljeni ili smo ih crtali na licu mjesta kako je zahtijevala situacija i raspoloženje ( Zeba, 2003.). Često je dječak sam dodavao detalje, pisao nazive za koje je samo on znao što znače, bojao crteže, birao što i kako ćemo nacrtati i koliko ćemo raditi. Njegov interes, pažnja, koncentracija, motivacija i inicijativa određivali su i vodili nas u daljnjem radu.

Prvi crtež bila je koka s pilićima, oblaci i sunce. Koka je kokodakala, a pilići su pijukali.Mada su ga iritirale ritmičko-intonacijske stimulacije Dominik je počeo imitirati glasanje koke i pilića, imenovao je sunce sa «fu« (sa napućenim usnicama), oblak sa «ob», koka «ko», pile «pi».

Slijedećem crtežu dodali smo crvića, ali su nedostajali sunce i oblaci. Dominik je žutom bojom nacrtao sunce, a plavom oblak. Crvića je imenovao kao «c». Od jednog do drugog logopedskog sata slike i crteži su se nizali, pa smo tako imali puža «pu», pčelu «ce», kravu «ka»-muuu, ovcu «o», patku «pa», avion «aaa»(širimo ruke i pokazujemo kako avion leti), vlak «va»-uu, žaba «ke»-pokazujemo kako žaba skače, golub«gu».U ovoj fazi uz imenovanje, dječak imitira onomatopeje, pravilno ih pridružuje paru i koristi geste pokazivanja.

Tijekom vremena sve je manje prisutna agresivnost i negativizam, rado dolazi na logopedski tretman, sve manje pokazuje oblike maladaptivnog ponašanja. Gledao je i trudio se imitirati facijalnu ekspresiju npr. izgovarajući glas «U» pući usnice.

Zadnjega dana škole Dominik je ponosno i brižno ponio svoju crtančicu kući.

S početkom šk.god.2001./2002. nastavljamo tamo gdje smo stali. Naši pilići i kokica s početka priče bili su naš prvi zadatak.. Ali, nakon nekog kraćeg vremena pile više nije izgovarao kao «pi» već «pije», ovca nije «o» već «of». Slogovi su se proširili i sve više sliče cjelovitim riječima, razvija sistem paralingvističkih znakova.

Dominik je bez problema dolazio na logopedski tretman, a često puta je dotrčavao i kada nije bio njegov red. Sjedao je za stol i uzimao je svoju crtančicu prepoznajući je po znaku kruške koji mu je pripao.Sve od početka do kraja bi pokazivao i imenovao, imitirao onomatopeje (krava, ovca, koza, konj, žaba, ptica) i zvukove koje proizvode predmeti (sat, vlak, auto), crtežima je dodavao sunce, oblake i travu.

Pomnim promatranjem mogu se uočiti dvije stvari:određena stereotipnost u crtežima, jer su svi osim osnovnog, zadanog detalja (npr. krava, konj, pčela itd.) imali sunce i oblak i nelogičnost koja se manifestirala dodavanjem detalja (npr. jaje) i tamo gdje ne pripada  (npr. uz lješnjak).

Dječakov govorni i komunikativni kapacitet bio je veoma ograničen što je zahtijevalo razumijevanje situacije i mogućnost izražavanja crtežom.Povezujući njegov govorni izričaj, gestu pokazivanja prstom i crtež, dobili bismo informaciju o onome što želi.Bio je to prvi korak ka progovaranju.

Na kraju pisanke, na koricama, Dominik je nacrtao krušku, zelenom bojom dodao listić na peteljku i napisao «KA» (što je značilo kruška-Dominik) te rukom pokazao na sebe!

3.2.2.  Faze i nivoi napredovanja

Logopedski tretman odvijao se, uporedo sa defektološkim tretmanom, na govorno-jezičnom, socijalizacijskom i edukacijskom nivou u tri faze: adaptacije, modifikacije i transformacije.

U fazi adaptacije primarni cilj je postići adaptaciju na situaciju, prostor i sadržaje. U ovoj fazi izloženosti velikom broju različitih informacija odaslanih različitim kanalima trebalo je postići usmjerenost ka određenom cilju, slijediti niz novih radnji i aktivnosti, razumijevati i izvršavati najjednostavnije verbalne naloge istovremeno vršeći selekciju i eliminaciju sadržaja, aktivnosti i sudionika irelevantnih u datoj situaciji.

Faza adaptacije kao pretpostavka učenju socijalnih ponašanja i usvajanju socijalno prihvatljivog ponašanja i socijalizaciji užoj socijalnoj sredini (školi), vodi ka modifikaciji usvojenih pravila i vještina transformirajući ih u socijalnom smislu na kućni milieu i širu društvenu sredinu.

U logopedskom tretmanu nužno je bilo poći od primarnih subgovornojezičnih funkcija; fine motorike šake i prstiju, prozodije (trajanje, intenzitet i ton) kao suprasegmentne strukture govora na afektivnom i jezičnom nivou (Mildner, 2003.) i pažnje, prema razvoju receptivnog govora (percepcija svoga i tuđega govora, akta govorenja i vještine slušanja) te poticanju i razvoju impresivnog govora (dekodiranje primljenih govornih informacija i razumijevanje govorne poruke). Krajnji cilj bio je razvoj ekspresivnog govora artikuliranjem, najprije slogova, zatim jednosložnih, a potom višesložnih riječi i rečenica, usvajajući nove pojmove, bogateći leksik i naposlijetku komunikativna kompetencija.

Adaptacijom, modifikacijom ponašanja i mogućnošću transformacije naučenih pravila i usvojenih vještina, a istovremeno razvojem govora i usvajanjem jezika, dječak je sticao povjerenje u druge ljude, samoga sebe i svoje mogućnosti kao pretpostavku za razvoj komunikativne kompetencije i sposobosti potrebnih za stjecanje znanja.

Napredak je bio relativno brz i evidentan iz nekoliko razloga: dječak nema nikavih perceptivnih i senzomootričkih oštećenja, govorni aparat je intaktan, izrazita motiviranost, određeni intelektualni potencijal i najmanji stupanj autističnosti.

Poticajna sredina, emocionalna angažiranost terapeuta i empatički odnos doprinijeli su razvoju na planu razvoja govora i jezika, socijalizacije i komunikacije.

Što je više napredovao u govorno-jezičnom razvoju Dominik je sve manje crtao, a sve više govorom izražavao svoje potrebe i želje, pitao, tražio, odgovarao na pitanja, bunio se, inicirao komunikaciju i komunicirao.S vremenom je postao destruktivan prema bilježnicama sa crtežima.

Svoje crteže Dominik je potpisivao ili sa «Dodo» ili nekim detaljima koji su se neprimjetno uklapali u cjelinu, a mogao ih je uočiti samo likovni terapeut sa psihijatrijskim iskustvom.

Dječak nije poučavan u osnovnim motoričkim radnjama pri crtanju, preskočio je fazu šaranja i stekao preduvjet za početno pisanje.

Crtež je evoluirao do koncepta pisanja i početnog pisanja sve do opismenjavanja, progresivno uključujući rečenicu, gramatička i pravopisna pravila, automatizaciju i personalizaciju pisanja.

• Psihopatologija i umjetnost

Dječak je u prvoj godini tretmana, uz izloženost crtežu kao sredstvu komunikacije u logopedskom tretmanu, intenzivno i sam crtao i svojim crtežima interpretirao   proživljene događaje iz obiteljskog i školskog života, izražavao svoje potrebe i želje, ukazivao na neka svoja psihička stanja, uviđao uzroke i posljedice među ljudima. Promatrajući način na koji drži olovku ili bojicu, brzinu pokreta i krajnji rezultat, koji se manifestira bogatstvom sadržaja, najsitnijim detaljima (leptir mašna ispod vrata, mobilni telefon u ruci, noge ispod stola, napućeni obrazi zbog hrane u ustima i sl.) interaktivnim odnosom likova, realističnošću likova, prepoznatljivost motiva, uviđanje uzročno-posljedičnih odnosa, upornost, kreativnost, skladan odabir boja, snažan osjećaj pripadnosti i brižnosti prema svojim radovima, mogli bismo zaključiti da se radi o darovitosti. S druge strane promatrajući nelogičnosti u sadržaju (gradske ulice prepune ovaca), pretrpanost detaljima, određena stereotipnost, impulsivnost kojom ponekad stvara svoje crteže, postura tijela i izgled lica pri crtanju (ozbiljan, strog i odsutan), crtanje kemijskom olovkom, veliki pritisak na papir, ispunjenost papira, detaljizam, upućuje nas na psihopatološko stanje. Njegov likovni izraz je konkretan i jasan, realističan i nosi poruku, a detalji kojima dodjeljuje mjesto koje im ne pripada, navode nas na patološku doživljajnost svijeta.

Psihijatri koji su se bavili umjetničkim stvaranjem psihotika navode da pravi umjetnici u stanju psihoze prestaju stvarati ili se to stvaralaštvo mijenja dok obični psihijatrijski slučajevi koji nikada nisu stvarali, počinju crtati, slikati ili pisati. Kada bolesna manifestacija prođe umjetnik se vraća stvaranju, a oni drugi prestaju, a ako i poslije bolesti nastave stvarati pretpostavlja se da se ipak radi o talentu koji se eksponirao   provociran bolešću (Panić, 1989.). U Dominikovim crtežima nema ekstremnih patoloških simbola (nemani, velike glave, izbuljene oči i sl.) karakteristično za shizofreničare, ipak oku likovnog terapeuta, nisu promakli falusni elementi u crtežima.

Normalni ljudi koji se počinju baviti umjetnošću, navodi Panić (1989.) uče i u toku učenja napreduju, a kod psihotičara nema učenja i takvog napredovanja, mada oni intenzivno produciraju.

Komparirajući karakteristike crteža odraslih ljudi oboljelih od psihoze i primjerice ovog dječaka kod kojega se u razvojnom periodu života manifestirao autistični poremećaj kao psihoza, može se uočiti izostanak izopačenosti na crtežima. Nameće se zaključak da dijete zatečeno u autizmu, ne primajući vanjske stimule, nije steklo iskustva prije nastupanja poremećaja, pa tako kroz svoje crteže ne može projecirati agresiju i destrukciju izazvanu negativnim iskustvima ili frustracijama. Agresiju i destruktivnost Dominik ispoljava na samome sebi na senzomotornom nivou, griženjem i udaranjem, jer to je nivo na kojem je zaustavljen u svom razvoju, i jedini moguć obzirom na ograničenje u verbalnoj ekspresiji.

Prema Hansu Princhornu (Jerotić,1988.) crteži shizofreničara karakteristični su, između ostaloga, po simetričnosti, ponavljanjima, ritmičkim cjelinama, preopterećenosti detaljima, igračkoj namjeri, a ovisni su o određenim intrapsihičkim zakonitostima koje transformiraju u svojim crtežima.

U psihopatologiji izražavanja, crtanje je semantička funkcija sposobnosti komunikacije

( Pražić, 1987.), a crtež kao neverbalna poruka put i način komuniciranja.

• Epilog

Dominik je naučio čitati i pisati velika tiskana i pisana slova, te računati osnovne računske operacije do 1000. Govori skandirajući i izražava se prostim rečenicama, usvojio je osnovna pravopisna i gramatička pravila, broji do 10 na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, razvio je leksik na nivou svakodnevnih situacija, pa čak i stručnu medicinsku terminologiju koja prevazilazi dob i obrazovni program, a rezultat je njegove znatiželje, osobnosti i širokog dijapazona interesa.

Na likovnom natječaju u Londonu 2002. na temu «Pilići» osvojio je simboličnu nagradu, a na temu «Moja domovina», hrvatske turističke zajednice, 2003.godine osvojio je prvu nagradu u novčanom iznosu.Iste godine sudjelovao je sa svojim likovnim radovima na skupnoj prodajnoj izložbi u Crikvenici, a u prosincu 2005. na Festivalu stvaralaštva osoba sa invaliditetom u Rijeci, samostalno je recitirao i veoma suvereno se ponašao na pozornici.

Njegov interes za likovnost je bitno smanjen, jer je razvio govor u mjeri da može izraziti svoje želje, potrebe i interese, čita i piše, te svoj govorno-jezični kapacitet i vještine koristi za stjecanje znanja. Njegovi interesi kreću se od kompjuterskog prepisivanja iz enciklopedije preko čitanja tekstova o biljnom i životinjskom svijetu do istraživanja karte Europe i svijeta, pa sve do pisanja sastava na temu po izboru.

4. Zaključak

Kod opisanog dječaka uočene su specifičnosti pervazivnog razvojnog poremećaja obzirom na intelektualne, govorno-jezične i posebne sposobnosti, pa se nameću brojna pitanja i dileme. U kojem smjeru i kako bi se razvijao njegov likovni talent da nije zahvaćen autističnim poremećajem i bi li se razvio do umjetnosti? Kada i na kom nivou će završiti njegovo napredovanje i kada će autizam poništiti pozitivno djelovanje cjelokupnog višegodišnjeg tretmana?

Pravovremenom identifikacijom i dijagnostikom poremećaja, a napose multidisciplinarnim i interdisciplinarnim sveobuhvatnim tretmanom, kontinuiranim i sistematičnim radom, može se u mnogome doprinijeti, ne eliminaciji ili liječenju autizma, već smanjenju nepoželjnih oblika ponašanja, razvoju govorno-jezičnih sposobnosti i komunikativne kompetencije kao socijalizirajućeg faktora.

Likovnost i crtež samo su jedan od mogućih načina komuniciranja sa autističnim djetetom.U ovom slučaju likovna nadarenost i izrazita likovna ekspresija, kao kompenzacija za govor, istovremeno duboko zadiru u psihopatologiju.

Likovnost je Dominiku otvorila put ka ljudima i svijetu koji je drugačiji od onoga u kojem je živio 8 godina.Fenomenologija darovitosti i problematika autizma kompleksni su i specifični, a ujedinjeni predstavljaju enigmu u kojoj se isprepliću darovitost i abnormalnost, umjetnost i bolest, prihvatljivo i neprihvatljivo.

Veliki zadatak znanosti je rasvijetliti i postojanje posebnih sposobnosti kod malog broja autističnih osoba kao što je Dominik, a što će pridonijeti boljem razumijevanju njihovih specifičnosti i ograničenja s ciljem učinkovitijeg tretmana i kvalitativnijeg suživota u zajednici kojoj pripadaju.

1. Literatura

Aarons, M-Gittes, T.(1994.):»Das Handbuch des Autismus», Beltz Verlag, Weinheim und Basel
Bujas-Petković, Z.(1995.):»Autistični poremećaj», Školska knjiga, Zagreb
Cvetković-Lay, J.-Sekulić-Majurec, A.(1998.):»Darovito je, što ću s njim?», Alinea, Zagreb
Čudina-Obradović, M.(1990.):»Nadarenost-razumijevanje, prepoznavanje i razvijanje», školska knjiga, Zagreb
Golubović, S.(2004.):»Pervazivna i psihogena patologija verbalne komunikacije», Savez defektologa zajednice Srbije i Crne Gore, Beograd
Hartmut von Hentig (2000.):»Kreativität», Beltz Verlag, Weinheim und Basel
Jerotić, V. (1988.):»Neuroza kao izazov», Medicinska knjiga Beograd-Zagreb
Koren, I.(2002.):»Prilagođavanje identifikacijskih postupaka suvremenim koncepcijama darovitosti», u
Vrgoč, H.:»Poticanje darovite djece i učenika», Hrvatsko-pedagoško književni zbor, Zagreb
Linke B.Detlef (2001.):»Kunst und Gehirn», Rowohlt Verlag, Reinbek bei Hamburg
Michalko, M.(2001.):»Erfolgs – geheimnis Kreativität, mvg Verlag, Frankfurt am main
Petrović, S.(1986.):»Metafizika i psihologija slike», Gradina i Prosveta, Niš
Panić, V. (1989.):”Psihološka istraživanja umetničkog stvaralaštva”, Naučna knjiga, Beograd
Pražić, B.(1987.):»Crtež i slika u psihijatriji», Naprijed, Zagreb
Schlicksupp, H.(1999.):»30 Minuten für mehr Kreativität», GABAL Verlag, Offenbach
Sekulić-Majurec, A. (2002.):»Novosti u pedagoškom pristupu darovitoj djeci i učenicima», u Vrgoč,H.:»Poticanje darovite djece i učenika», Hrvatsko-pedagoško književni zbor, Zagreb
Sowell, T.(2004.):”Einsteinov sindrom” Inteligentna djeca koja kasno progovaraju, Ostvarenje, Lekenik
Vlahović-Štetić, V.(2002.):»Teorije darovitosti i njihovo značenje za školsku praksu», u
Vrgoč, H.:»Poticanje darovite djece i učenika», Hrvatsko-pedagoško književni zbor, Zagreb
Zeba, R.(2003.):»Crtež u logopedskom tretmanu autistične djece», Zbornik radova I kongresa logopeda Slovenije, Bled
Želev, Ž.(1995.):»Relacijska teorija osobnosti», Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
www.pab.asn-wien.ac.at/~wiw/autism2.html
www.pab.asn-wien.ac.at/~wiw/autism5.html
www.learn-line.nrw.de/angebote/schulberatung/main/foyer/down/landscheidt-begabung.pdf
www.klinik.uni-frankfurt.de/zpsy/kinderpsychiatrie