GOVOR- između stvaralaštva i patologije

SAŽETAK

Govor je dar, sredstvo i medij humane komunikacije, na polu između darovitosti i prosječnosti, stvaralaštva i patologije. U logopedskoj re/habilitaciji i terapiji govor je u trodimenzionalnom kauzalitetu kao sredstvo rada, predmet rada te sredstvo i medij djelovanja.

Govor omogućava i tri specifične, pragmatički determinirane dimenzije: dijagnostičku, terapeutsko-re/habilitacijsku i stvaralačku. Na temelju stupnja razvijenosti govora i odstupanja u formi i sadržaju govora, u psihologiji, psihijatriji i logopediji možemo identificirati, procijeniti i dijagnosticirati različite govorno-jezične, kognitivne i mentalne poremećaje

Na kontinuumu re/habilitacije, s jedne strane je patologija i logopat, a s druge kreativni terapeut-logoped. Govorno-lingvistički potencijal uz određene karakteristike ličnosti, kreativnost i kognitivno-konativne sposobnosti pojedinca mogu rezultirati nekim od oblika govorno-jezičnog stvaralaštva. Stvaralaštvo predstavlja intuitivni, kreativni, intencionalni ili spontani čin, oslobađanje ideja, misli i emocija u određenom prostornom i vremenskom bivstvovanju. Literarno stvaralaštvo otjelovljeno u pjesmama, igrokazima i pričama za djecu, inspirirano govornom patologijom i iznalaženjem načina ublažavanja i eliminacije patoloških obrazaca govorno-jezičnog izražavanja, primjenjivo je u terapeutsko-re/habilitacijskom te odgojno-obrazovnom radu.

Ključne riječi: govor, patologija, logopedska re/habilitacija, literarno stvaralaštvo

Govorni identitet

Govor je jedna od najspecifičnijih ljudskih djelatnosti koja nas uvelike razlikuje od ostalih životinjskih vrsta, obilježava nas prostorno, vremenski, psihički, emocionalno, socijalno, i profesionalno. Prostorna dimenzija govora gotovo da nema granica, jer na različitim prostorima ljudi govore različitim jezicima i dijalektima. I unutar jedne geografske cjeline, njeni pripadnici govore slično, a ipak različito, govore istim jezikom, ali različitim dijalektom. Primjerice na malom prostoru poput Hrvatske imamo tri dijalekta; štokavsko, kajkavsko i čakavsko, unutar kojih zatvorene društveno-socijalne skupine čine još specifičniji jezično-govorni entitet, zadržavajući svoju autohtonost, kulturno-civilizacijski idiom.

Vrijeme i povijesne mijene svakako utječu na govor i osobitosti govornog izražavanja, a posebice na jezik. Različite povijesne epohe imale su i svoje govorno-jezične karakteristike, pravila i stil koja su se do današnjih dana stubokom promijenila. Ratovi, osvajanja prostora, kolonijalizam i migracije ljudi tijekom proteklih stoljeća utjecali su na mogućnost govorne ekspanzije, multikulturalnog miješanja i međudjelovanja, dominacije jedne nacije nad drugom čega je primjer i prevladavanje engleskog jezika u sferi poslovnog komuniciranja, ali i na nižim razinama komuniciranja. I mada jedan jezik, engleski je drugačiji u Engleskoj, nego li u Americi i Australiji, kao što je i njemački njemački drugačiji od švicarskog ili austrijskog njemačkog, a evidentne razlike proistječu upravo iz intonacije i artikulacije govora, primjetne čak i laiku i onome tko taj jezični kôd uopće ne poznaje i ne razumije.

Nerijetko postoji i regionalna jezična netolerancija, pa tako Dalmatinac iz Splita donese u Zagreb svoj šatrovački hrvatski sa pregršt iskrivljenih talijanizama, poput borša (torba), takuin (novčanik), lancun (plahta), libri(knjige), balun (lopta) što manje-više svi razumijemo, pa nam je to čak i simpatično tako da nastojimo to unijeti u svoj svakodnevni jezik. Ali s druge strane Splićani teško prihvaćaju zagrebački kaj iz kajkavskog dijalekta, rasprostranjenog u Hrvatskom zagorju, udaljenog od Zagreba svega 20-ak kilometara, a u zagrebačkom govoru, predstavlja uzrečicu, čak štoviše više kao poštapalicu i pošalicu, poput one humorističkog karaktera «ne bi’ se štel mešati» («ne bi’ se htio miješati»), kada u svakodnevnoj komunikaciji želimo reći da se ne želimo miješati u tuđe stvari, a to «nemiješanje» nastojimo jako naglasiti. U govoru ljudi na prostorima Korduna, dijela Hrvatske koje graniči sa Bosnom, Banijom i Likom još se osjećaju ostaci turcizama kao bunar, divan (govor), komšija, kaiš, germanizama kao lojtre (ljestve) i francuštine preostale još iz 18.stoljeća i perioda vladanja francuske uprave kao primjerice riječi ćeno (pas), rajon, patrola. I sam naziv Kordun potječe od francuske riječi cordon-straža, jer je tu bila granica obrane od Turaka (Žalac, 1990.).

Govoriti dijalektom materinjeg jezika nije govorna patologija, čak štoviše, to je bogatstvo koje treba njegovati, razvijati i pretočiti u govorno stvaralaštvo poput pjesme pjesnika kojemu je čakavski dijalekt materinji, a metaforički oslikava svu škrtost i bijedu senjskog Podgorja:

Škrapa
vrtača
škar
gromila
mocura
laza
gromača
prosika
staza
sveci
vukodlaci
Bog
i vrag
kletve
i molitve
i u crnom
žene

bez vode
šterne

(Tomaić, 1997.)

Govor učimo od trenutka kada se rodimo, na temelju stečenih predispozicija i sposobnosti, pod utjecajem socijalne sredine kojoj pripadamo, a kojoj pripada i određeni govorno-jezični fundus kojeg ćemo postepeno usvajati, graditi i nadograđivati pod uvjetom da za to ne postoje nikakve organske, psihičke i mentalne prepreke. Već oko treće godine, i mada nerazvijen u potpunosti, naš će govor imati obilježja sredine kojoj pripadamo, primjetno najprije u prozodijskim elementima govorne strukture, a potom i na leksičko-semantičkom planu jezika.

U svakodnevici poistovjećujemo jezik i govor, no jezik je govorna sastavnica, koju sačinjavaju semantika, sintaksa, morfologija i fonologija. Govor učimo spontano u direktnoj interakciji sa okolinom usvajajući tako nesvjesno i nenamjerno i određena pravila materinjeg jezika, a jezik kao skup konvencionalnih pravila, učimo i usvajamo tijekom formalnog školovanja. Govor veoma brzo naučimo i steknemo, čak i kada nas ne podučavaju, ali veoma teško ga rehabilitiramo nakon traumatskih ozljeda mozga, ili kod degenerativnih neuroloških bolesti gdje je apsolutno ireverzibilan.

Škarić (1988.) govor kao medij smatra hladnim zbog multisenzoričnosti, širokog frekvencijskog spektra, nedorečenosti i velike angažiranosti sugovornika, ali navodi istovremeno poetsku i afektivnu dimenziju u govoru pri čemu objašnjava da se afektivni izraz u govoru ne uči i ne podučava, on je naprosto dan. Poetsko u govoru može nastati od svakog materijala pod uvjetom da nije djelovanje iz egzistencijalne potrebe, da nije funkcionalno, da to nije izraz i da nije doslovan.

Psihološka struktura ličnosti, psihički procesi i stanje afektiviteta također utječe na kvalitetu govorne ekspresije koja se manifestira prvenstveno u varijabilnosti kvalitete glasa koji nam odaje trenutačno psihičko stanje osobe, obilježja strukture ličnosti i karakteristika temperamenta. S druge strane, jezik i jezično izražavanje ukazuju i na socio-ekonomski status pojedinaca, pa je jezično raslojavanje i socijalno raslojavanje kao posljedica djelovanja istih faktora, prije svega ekonomskih, koji determiniraju način života i određene karakteristike simboličke komunikacije (Rot, 2004.).

Sve što jesmo i sve kakvi smo, što želimo i čemu stremimo, možemo u socijalnim interpersonalnim odnosima prenijeti i iskazati govorom potpomažući se ujedno gestama, facijalnom ekspresijom, kinezičkim i proksemičkim znacima (Rot, 2004.) koji su u kauzalitetu sa sadržajem govornog izričaja, stvarajući osobni socijalni identitet i kulturu.

Govor nas obilježava, i po dobrom (govorna baština i stvaralaštvo) i po lošem (govorna patologija) stoga bi mu trebalo posvetiti puno pažnje od najranije dobi, i njegovati u svakom njegovom segmentu. Govorom se prenosi veliki dio kulturne baštine i zahvaljujući govoru i jeziku, nastalo je ogromno govorno stvaralaštvo predano nam na istraživanje, uživanje, i daljnje stvaranje, a svatko u njemu pronalazi dio sebe i uživa u njemu na sebi svojstven način.

Govor u psihopatologiji

Govor u psihopatologiji možemo promatrati kroz količinu, formu i sadržaj verbalne ekspresije, a u socijalnom kontekstu interpersonalne komunikacije i prema intencionalnosti i njenoj uspješnosti.

Psihička i emocionalna komponenta govora prisutne su kako u određenju individualnih karakteristika govora, stila i načina govorenja, tako i u segmentima čovjekova nefunkcioniranja-patologiji i/ili nadprosječnog funkcioniranja i darovitosti, koje vodi ka stvaralaštvu. Psihičke osobine utječu i na intenzitet reakcija, pa ako je netko izraziti kolerik koji se lako uzruja, reakcije na neki podražaj duge su i intenzivne, što će se osjetiti i u njegovu govoru koji će biti povišenog glasa, intenzivan u ritmu i tempu, osjetan u jačini, visini i napetosti glasa, pa će svojim govorom itekako odavati stanje svoje psihe. S druge strane jedan će flegmatik, koji govori tiho, polako i jednolično djelovati na sugovornika kao da je dosadan i da mu se ništa ne da. I jednog i drugog govor će odrediti na način da će ih okolina ad hoch procijeniti prema njihovu načinu govorenja i karakteristikama govora, pa će primjerice prvi biti «živčenjak», a drugi «onaj dosadni što govori kroz nos». Indirektno, ovdje je procijenjena i pojedinčeva psihička struktura posredovanjem govora, od čega je ponešto doista i znanstveno utemeljeno-temperamenti i njihove karakteristike ( Rot, 1983), a nešto je pitanje predrasuda (tko je miran, spor i tih- taj je dosadan),.).

I dok patologiju opet, određuju neki nasljedni predisponirajući faktori, ili je stečena bez voljnog i namjernog djelovanja, a različitih je stupnjeva i formi patološkog u sebi, što čovjeka ograničava ili onemogućava u njegovoj namjeri i potrebi za govornom komunikacijom, koja mu je najprimjerenija i najbliža, dotle je stvaralaštvo voljno, namjerno i ciljano.

U patologiji, govorom smo došli do spoznaje da netko ima poteškoća, bilo psihološke i emocionalne naravi, govorom (svojim) procijenit ćemo i utvrditi stupanj i vrstu govornih poteškoća i činjenicu je li to primarni ili sekundarni problem (njegov) i naposlijetku govorom (svojim-kao terapeut) vršit ćemo rehabilitaciju govora (njegovog-pacijentovog).

U psihopatologiji govor je, i po formi i po sadržaju, jedan od primarnih simptoma poremećenosti tijeka ili strukture razvoja ili tijeka i strukture funkcioniranja ličnosti. Kod primarnih psihoza poput ranog infantilnog autizma i drugih sindroma iz autističnog spektra govor, ili u potpunosti izostaje ili je u nekoj mjeri razvijen, ali po karakteristikama, strukturi i socijalnoj funkciji značajno odstupa od prosjeka ili normalnosti, odnosno ne omogućava socijalnu komunikaciju i čini dijete asocijalnim i nesposobnim za prijem spoznaja i znanja koja se stječu isključivo socijalnom interakcijom. Jedan od primjera je i elektivni mutizam kada dijete odbija govorno se izražavati nakon što je normalno razvilo govor i komuniciralo govorom sa svojom okolinom, a ukazuje na neurotsku strukturu ličnosti (Nikolić, 1990.).Kod sekundarnih psihoza poput shizofrenije govor postaje patologija u sveopćoj patologiji i toliko upadljiv počevši od osobitosti u rukopisu do idiosinkratičkog govora potpomognutog obmanama čula i sumanutim idejama koje se verbaliziraju i manifestiraju u govornoj ekspresiji, sve do potpunog mutizma i prekida verbalne komunikacije sa okolinom (Kecmanović, 1983.).Kod poremećaja afektiviteta uočljiva je količina govorenja, pa je kod maničnih tipova govorljivost povećana, a kod depresivnih smanjena i jedan je od dijagnostičkih simptoma (MKB-10, 1999.). I mada je jedna od manifestacija disbalans i poremećenost psihičkog i emocionalnog u čovjeku, govorna terapija je ovdje sekundarna ili apsolutno neopravdana, jer treba liječiti primarnu bolest ili poteškoću, dakle poremećaj govorne komunikacije nije uzrok već posljedica.

Govor je u psihijatriji, logopediji, medicini i psihologiji simptom za poremećaj i nefunkcioniranje, ali je s druge strane i dijagnostičko sredstvo (psihijatrija, logopedija), predmet i sredstvo rada (logopedija, fonetika, psiholingvistika, neurolingvistika), sredstvo rada u mnogim zanimanjima poput nastavničkih, odgojiteljskih, svećeničkih i umjetničkih (pjevač, glumac) i medij stvaranja.

Govor u stvaralaštvu i govorno stvaralaštvo (za djecu)

Baveći se govorom, govornim stvaralaštvom i njihovom uzajamnom vezom razgraničiti ćemo ga na njegove funkcije u stvaralaštvu te na vrste i bogatstvo govornog stvaralaštva. Mogli bismo reći da sve što je napisano, od Biblije pa do današnjih dana, pripada govornom stvaralaštvu, a nije likovno, glazbeno, scensko, arhitektonsko i građevinsko stvaralaštvo, mada se primjerice glazbeno i scensko stvaralaštvo nadopunjuju i ostvaruju i kroz govorno stvaralaštvo, pjevanjem, recitiranjem, dramatizacijom. I dok je recimo, stvaranje doktorske disertacije također i govorno stvaralaštvo jer u sebi nosi osnovnu ideju, sadržava određeni stručno-znanstveni leksik, govorno-jezičnu strukturu i kulturu na nivou složenijem od svakodnevnog, a cilj je da znanstvenim metodama i postupcima dokaže ili pobije izvjesnu hipotezu, cilj mu nije govorno stvaralaštvo i ne podliježe stvaralačkoj i umjetničkoj procjeni, već znanstvenoj. Novine se pišu i tiskaju da bi smo se informirali i zabavili, u sebi sadrže ogromno govorno i jezično stvaralaštvo i dva modaliteta govora, pisanje i čitanje. O umjetničkoj i stvaralačkoj vrijednosti rijetko tko da razmišlja kada čita novine, osim vjerojatno profesionalaca koji se bave govorom, jezikom i komunikacijom. Novinama je zadaća da prenesu obavijest, a na koji će je način primiti, razumjeti i interpretirati čitatelji to ovisi o stupnju govorno-jezične razvijenosti, naobrazbi, kriterijima i stavovima.

Pravo stvaralačko opravdanje i vrijednost, imaju književna djela koja također u sebi objedinjuju ponajprije pisanje i čitanje, potom umjetničku interpretaciju i umjetničku evaluaciju. I ne samo to. Čitanje umjetničkog djela zahtijeva veliku emocionalnu i intelektualnu angažiranost.

Lingvist Roman Jacobson, 60-ih je godina 20.stoljeća, uvidio vezu između poezije kao najviše organiziranosti jezika i jezične djelatnosti i afazije, govorno-jezičnog poremećaja nastalog kao posljedica traumatskih oštećenja mozga, uspoređujući motorni i senzorni tip afazije sa epskom i lirskom poezijom (Vuletić, 1983.). Kao primjer motornog tipa afazije kojeg karakterizira sažetost teksta, redukcija govora i gramatičkih riječi poput glagola i eliptična rečenica, možemo navesti haiku pjesme:

Omara.
Munja presjekla nebo.
Grom. Kišne kapi.

(Bjelobaba, 2002.)

U govoru afazičara primjetne su i perseveracije glasova, slogova, riječi i cijelih rečenica, a u poeziji takva nakana potječe iz potrebe ritmičnosti, melodioznosti i upečatljivosti, kao kod pjesme Cibe i gardelac (Tomaić, 1997.) gdje se učestalo ponavljaju riječi pić, cibe, ča, vrlji i slog ci.

Pić, pić
vrlji
cibe ča
vrlji
cibe
pić vrlji
ci ci ci
ci
ci ci ci
ci ča
fi ci i i i
cibe ča
vrlji ci ci
čau čau čau
fi ci i i i čau
pić ci ci
ci ci
ci ci
CIBE, ča?

Niš, niš,
Samo ti pivaj!

Pjesma je napisana čakavskim dijalektom senjskog kraja te je laiku neupućenom u pjesničke figure i neznalcu čakavštine, pjesma potpuno nerazumljiva, ali njena grafostruktura i perseveracije riječi i slogova, upućuje na određenu ritmičnost i gramatičnost, upućuju na dijalog s pitanjima i odgovorima, i unatoč izostanku interpunkcije, a u osobnoj govornoj interpretaciji izaziva neku duboku dilemu, čak potištenost i beznadežnost. Posebnost poeziji daje upravo verbalna ekspresija. Ona je na papiru nedorečena, dušu joj daju govor, glas i interpretacija, pa stoga ne čudi činjenica da se za interpretaciju poezije u radio emisijama ili na značajnijim javnim priredbama angažiraju glumci koji posjeduju dojmljive glasove umjetničkog govornog dometa.

Kada bi, kao u pjesmi Cibe i gardelac, netko doista tako i govorio teško da bi se išta dalo razaznati van konteksta situacije. U poeziji se, nasreću uz ograničeni fonološki i leksički fond može učiniti umjetničko djelo poput ovoga, koji se sastoji od svega 4 riječi i slogova fi i ci u kojima dominira vokal i, najviši i najnapetiji među vokalima tvoreći govorni izraz visoke umjetničke i govorničke vrijednosti. Ovakvi su postupci u poeziji namjerni, stvar htijenja i pjesničke slobode, a u afaziji jedino mogući i nužni (Vuletić, 1983.).

Govornom stvaralaštvu pripada i dječja književnost koja se začela kao pedagoška književnost i razvijala na polu između pedagoškog utilitarizma gdje je prema jednima imala obrazovnu ulogu, a prema drugima ulogu čiste umjetnosti, bez imalo odgojnog u sebi. Mada ni umjetnost nije lišena didaktičkih ciljeva i odgojnih zadataka, tako neposredni rad s djecom može stvoriti pedagoško utemeljene književne uratke, a književna djela, pored visoke estetske i umjetničke vrijednosti mogu sadržavati i odgojne elemente. U književnosti za djecu najčešće su implementirane odgojno-moralne vrijednosti na polu između dobra i zla, lijepog i ružnog, dobrog i lošeg, nenasilnog rješavanja sukoba, stvaranja prijateljstava, brige o drugima i slabijima od sebe, siromašnima i potlačenima (Težak, 2007.).

Govorno stvaralaštvo u dječjem vrtiću dostupno je svakom djetetu i djetetu svake dobi, jer ne možemo ne govoriti, ne pjevati, ne pitati, ne pričati. Razvijanje govora i govorno-jezične komunikacije jedna je od zadaća dječjeg vrtića, pri čemu primjena odabranih govornih izričaja, metoda i postupaka kroz različite aktivnosti, mora udovoljavati kriteriju psihofizičkog razvoja, metodičko-didaktičkog oblikovanja i funkcionalnosti, te promicanja i vrednovanja moralnih vrijednosti.

Govor djece u dječjem vrtiću još je uvelike u fazi razvoja i učenja te stoga nije bez osnove dilema kako treba govoriti i izražavati se misleći prvenstveno na ekspresivnu i estetsku dimenziju govorno-jezične komunikacije.

Osnovni govorno-jezični modeli i prenositelji govorno-jezičnog uzora u dječjem vrtiću su odgojiteljice, u različitim komunikacijskim situacijama i aktivnostima, pa se prema Babić (1986.) kao funkcije govora odgajatelja navode:1. funkcija reguliranja ponašanja-zatvoreni oblici (zabrane, zapovijedi, opomene, prijekor) i otvoreni oblici (objašnjenja, pohvale, poticanje, obavještenja, upute), 2. funkcija poučavanja (davanje gotovih informacija, vođenje do zamišljenog cilja i 3. socijalno-emocionalna funkcija.                  

Ni jedna od ovih funkcija nije stvaralačka, esencijalno govorno stvaralačka, mada svaka ponaosob stvara, stvara oblik i način ponašanja (prva), određeni fond spoznaja, znanja i vještina (druga) i afirmativno-pozitivnu interakcijsku mikrosredinu (skupina u vrtiću) kroz suradnički i emocionalno prikladan međusobni odnos (dijete-odgojitelj, dijete-dijete, dijete-skupina).

Govorno stvaralaštvo u dječjem vrtiću ima veliku odgojnu, obrazovnu i kulturološku ulogu i zadaću, a posebice poezija na mlađem predškolskom uzrastu koja nije nužno privilegija odgojitelja i primjene u skupini već se može na kreativan način koristiti i u otklanjanju govornih poremećaja ili poticanju razvoja govora. U odabiru vrste književnog djela, treba slijediti i poštivati kriterije razvoja, funkcionalnosti, metodičnosti, umjetničke estetike i etičnosti. Iz epskog opusa nižoj vrtićkoj dobi najprimjerenije su bajke i basne, a kraće priče za djecu neposredno prije polaska u školu, dok bi lirika bila zastupljena sa recitacijama i brojalicama, a dramsko-scensko izražavanje skečom i kraćim igrokazom.

Važno je paziti na dužinu teksta, jednostavnost jezika, društvenu aktualnost, moralno-etičku angažiranost i zadovoljavanje odgojne i obrazovne funkcije, a kod obrade i prezentacije istovremeno djelovati na proces slušanja te povećanja obima i kvalitete pažnje. Metodama čitanja, pričanja, prepričavanja i opisivanja neposredno se utječe na razumijevanje pročitanog teksta, bogaćenje leksika i govorno izražavanje (Matić, 1977.).

Kako se smišljaju i čemu služe pjesme i brojalice u logopedskom tretmanu?

Pjesme nastaju kao rezultat subjektivnih potreba (afektivitet) i objektivnih potreba (nedostatak prilagođenih tekstova). Pjesme se smišljaju i izmišljaju namjerno i ciljano, nastaju spontano kao rezultat različitih asocijacija, slučajnim rimovanjem riječi, proživljenim događajima i anegdotama. Sva zbivanja oko nas možemo pretočiti u pjesmu na raznorazne načine: humoristički, elegični, narativni, deskriptivni.

U logopedskom tretmanu djece predškolske dobi najprimjenjivije su pjesme od jedne ili dvije strofe, pisane vezanim stihom, određene metričke strukture koja dozvoljava njihovo recitiranje, pjevanje ili uporabnost na nivou ritmičko-intonacijskih brojalica uz pljeskanje rukama, lupkanje po stolu uz istovremeno pojačavanje ritmičkog dojma lupanjem nogama o pod što predstavlja senzomotorički stimulus sa dvojakim djelovanjem, koje Guberina naziva govornim vrednotama, auditivnim i vizualnim (Pavletić, 1988.).

Dijete u sjedećoj poziciji drži dlanove položene na svojim koljenima, a logoped lagano u ritmu pjesme plješće po njegovim dlanovima, što izaziva taktilno-kinestetički doživljaj. U naoko besmislenom motoričko-ritmičkom događanju potičemo kod djeteta svrsishodniju koordinaciju pokreta, bolju koncentraciju, opuštenost tijela i ugodu. Ritmom i melodijom, kao najstarijim elementima govora, možemo dugotrajnim treningom postići skladniju koordinaciju između tijela, ruke, oka i uha te poboljšati pažnju i proces slušanja.

 U nižoj predškolskoj dobi pažnju treba obratiti na činjenicu da se djeca u toj dobi intenzivno razvijaju i uče, da se govor u prvoj godini od razumijevanja tuđeg govora i pojave prve smislene riječi, pa do treće godine poveća u fondu riječi, rečenica je tročlana, prozodijski elementi govora su formirani i dijete svojim govorom, mada još nedovoljno artikulacijski izdiferenciranim, komunicira s okolinom.

Od prve do druge godine primjerene su brojalice koje uz pljeskanje rukama, lupkanje nogama i ponekim od instrumenata iz orff instrumentarija pojačavaju dojam, lakše se pamti ritam, ustaljuje ritmično i fluentno govorenje (Nenadić, 2007.). Ti ritmičko-intonacijski govorni izričaji (pjesmice, brojalice, brzalice) mogu biti i nonsensne ili iracionalne, pri čemu djecu animiramo da se i motorički izraze imitirajući pokrete. Tako u brojalici Os, kos pokazujemo dodirivanje nosa i let ose, imitiramo onomatopeju koja ovdje nije eksplicite iskazana, ali asocijacija postoji, kao npr.:

U toj dobi, tematski su to personificirane dječje pjesme koje potječu iz mašte i stvarnosti, naglašavaju onomatopejske elemente, pune su ritma, vesele, šaljive, sjetne, uspavljujuće poput pjesme Bubamara (Zeba, 2007.):

U prvoj strofi sva četiri stiha se rimuju na kraju slogom –ara u kojem se glas r nalazi u intervokalskom položaju i gdje njegova vibrantnost dolazi do punog izražaja. U drugoj strofi rimuju se samo drugi i četvrti stih i nema strogih versifikacijskih pravila.

Nešto sjetnija pjesma Krijesnice, krijesnice laganijeg je tempa i smirenijeg ritma, pa zvukovno djeluje kao uspavanka. Pisana je u dvije strofe, a prvi stih svake od njih počinje pripjevom

Krijesnice, krijesnice…

Ako, zanemarimo refren na početku svake strofe, primjećujemo da je rima parna po sistemu aa, bb. Ova je pjesma za djecu predškolskog uzrasta semantički prezahtijevna, jer im nedovoljno znanje i socijalno iskustvo te nedostatak imaginacije i apstraktnog mišljenja ne omogućavaju poimanje krijesnice kao male bube koja u mraku svijetli, a metafora tog svjetla je lampaš, pojam za starinsku svjetiljku koji se u svakodnevnici rijetko upotrebljava.

Kao usporedbu ovim pjesmama možemo navesti i pjesme Sveta Nikolina i Sveti Nikola sa drugačijom metričkom strukturom, koja pjesmi Sveti Nikola (Zeba, 2004.a) ne dozvoljava ritmičko pjevanje već jedino recitiranje zbog nejednakog broja naglašenih i nenaglašenih slogova, što narušava ritmički sklad, dok se Sveta Nikolina (2004.b) može pjevati uz mogućnost modifikacije melodije i prozodijskih elemenata (ritam, tempo i intonacija):

Pjesma nadalje niže još tri strofe katrene u osmercu.

Sveti Nikola

U prosincu,
mnogo je divnih noći…
Ali, najljepša je ona
kada čekam
i strepim hoće li
sveti Nikola doći.

Ovdje je već i grafostruktura drugačija, rimuju se samo drugi i posljednji stih, ima više pauza koje joj daju izražajnost, ritam postoji, ali je smiren i neujednačen.

Pjesma Bubamara kod zubara dopadljiva je i pogodna za djecu od nižeg predškolskog do nižeg školskog uzrasta zbog kratkoće, ritmičnosti, i mogućnosti ritmičko-intonacijske modifikacije kojoj i ponavljanje suglasnika z u prvom stihu prve strofe, te glasa r na kraju svakog stiha, kao i sloga -ara na kraju stiha u obje strofe, daje tu ritmičnost i zvučnost (Zeba, 2004):

Pjesma se modifikacijom melodije i intonacije može izvoditi na nekoliko načina, pa čak i imitativnim pokretima povlačenja užeta na kojem je zvono, pokazivanja točki, čuđenjem zubara i sl. pretvarajući je zapravo u kratki skeč. Da bi pjesma u cijelosti bila pjevna i podložna spomenutim promjenama, u 4 stihu druge strofe, namjerno je odabran suprotni prilog nego. Kada bi na tom mjestu stajao suprotni prilog već, semantički ne bi došlo ni do kakve promjene, ali bi bila poremećena metrička i ritmička struktura, te bi došlo i do inverzije «si-ti», umjesto «ti-si» kao i do promjene akcenta u imenici bumbara. U slučaju kada bismo ovu pjesmu samo recitirali u kombinaciji sa suprotnim prilogom već bila bi dobra, ali recitiranje nije bio cilj, jer za malo dijete bitan je upravo ritam.

Što je slično, a što različito govoru i pjesmi (recitaciji, brojalici, brzalici)?
Govor se odvija u određenom vremenu, prostoru i formi. Govor ima smisao i značenje, cilj i subjekt kojemu je upućen, realizira se u određenom ritmu i određenim ritmom, određenim tempom, intonacijom i melodijom. Pjesma je sačinjena od istih elemenata, ali je struktura rečenice u pjesmi drugačija, slobodnija i iskače van zakonitosti svakodnevnog govora. Ponavljanje riječi u stihovima, metafore, personifikacije, različite pjesničke figure i određeni stil čine pjesmu pjesmom, a svakodnevni govor lišen je pretjerivanja, dodavanja, prekomjernog ponavljanja, rimovanja, gomilanja istoznačnih riječi.

U svakodnevnom govoru nećemo pri govorenju pljeskati i lupkati niti ćemo govoriti kao da pjevamo, jer bi to za okolinu bilo zbunjujuće. U pjesmama je dozvoljeno gotovo sve; ponavljanja riječi, glasova ili glasovnih skupina, dozvoljene su izmišljene riječi, ispremještani slogovi i različite vizualne forme. Pjesma je kreativni govor. I dok su govoru temeljne funkcije informacija i komunikacija, pjesmi je to afektivitet, izazivanje ugode, ljepote.

Književnici možda ni ne promišljaju koji će uzrast čitati njihove pjesme, a i činjenica je da djeci sadržaje nude i odabiru roditelji, odgojitelji u dječjim vrtićima, učitelji u nižim razredima i nastavnici i profesori materinjeg jezika u višim razredima. Ali, ako književno stvaralaštvo poniče i nastaje iz neposrednog rada s djecom tada ona na neki način determiniraju sadržaj, formu, teme i ideje.

Isto tako u nekolicini djela hrvatske epske književnosti za djecu druge polovice 20. stoljeća nalazimo primjere društvene percepcije govora i govornih poremećaja kod djece, nažalost uglavnom negativno konotiranih. Mucanje je jedan od govornih poremećaja prepoznatljiv upravo zbog svoje izrazite neritmičnosti, nefluentnosti i često pridodavan kao osobina ličnosti likovima u romanu, koji su mahom dječaci, školske dobi i iz različitih socijalnih sredina, ali ne s intencijom da ukaže na govornu poteškoću već da pojača akciju i uzbuđenje, (Zeba, 2006.) kao primjerice u romanu Koko u Parizu Ivana Kušana (2004.):

« Z-Z-Z-Z-Zl……»: izlazilo mu je s jezika sve dok napokon nije došao do daha:

«Zlatko, ne….ne-nema je, gotovo.

Ujo……. Ujo će se ubiti s Ei-f-fela…..ukrali-i su sliku. (str.54).

Ili još eklatantniji primjer društvene degradacije i etiketiranja, te nepoštivanja prava na različitost i ne vodeći se odgojno-moralnim postulatom jednakosti, nalazimo u romanu San koji se ponavlja Pavla Pavličića (2001.):

«Anica je, doduše bila ponešto debela, nije znala ni pjevati, ni recitirati, a neki put je i mucala. Ali, za pčelicu je bila dobra» (str.149).

Djeci sadržaje treba birati promišljeno i ciljano, neosporavajući pri tome činjenicu da ima i dobra i zla, i ružnoga i lijepoga, ali ni činjenicu da nije jednakovrijedno svako književno djelo.

Kada se radi o djeci, odnos morala i odgojno-obrazovne uloge književnosti u tome, naročito je osjetljivo pitanje i zahtijeva kritičniji stav pri odabiru književnih sadržaja. U logopedskom tretmanu funkcija književnosti je terapeutska, ali svejedno treba promišljati i o moralno-etičkim i umjetničkim vrijednostima. U tom smislu poezija je u odnosu na epiku (roman, pripovijetka) mnogo manja opasnost zbog forme, gdje se u narativnosti može dogoditi moralno-etički previd (ili stav) koji u konačnici nema ni umjetničke, a kamoli odgojne i moralne vrijednosti u kontekstu civilizacijsko-kulturnih stečevina.

Zaključak

Govor je komunikativni medij, sposobnost izražavanja i sredstvo stvaranja. Govor je mnogo više od toga, nudi beskrajne mogućnosti onome tko ga ima i tko ga vješto koristi, omogućava stvaranje i stvaralaštvo, u književnosti, znanosti, dramskoj umjetnosti, u odgoju i obrazovanju. Koliko pruža nebrojeno mogućnosti u umjetničkom stvaranju kao aktivnom procesu, i traje onoliko koliko egzistira produkt njegova stvaranja, toliko je u svakodnevnici podložan promjenama, osakaćivanju, obezvrjeđivanju, profanizmu, bolestima i traganjima za načinima njegova ozdravljenja. Govor znači biti čovjek, znači biti prihvaćen i jednakovrijedan, on nam omogućava komunikaciju, učenje, obrazovanje i školovanje, profesionalni angažman, osobno profesionalno i stvaralačko zadovoljstvo. On određuje naš sveukupni identitet.

Patologija je pitanje opstanka i zdravlja, a stvaralaštvo i umjetnost pitanje duše, metamorfoze iz «biti» u «jesam».

Poetski pristup problemu govorno-jezične patologije, a i patološkog u govornom stvaralaštvu, nije nimalo neozbiljan, već naprotiv, nametnuo se kao liberalniji i kreativniji pristup u razumijevanju umjetničkog u govornoj patologiji i patološkog u govornom stvaralaštvu. Stvaranje poezije je misaono-kreativni proces, a pretpostavku da poezija ima svoju primjenjivost u logopedskom tretmanu i da se govorno-jezična patologija može pretočiti u poeziju, potvrdit će ili negirati istraživanja i daljnji rad na tome. Govorno stvaralaštvo, a napose dječja književnost izvor su brojnih mogućnosti primjenjivih u rehabilitaciji govora i jezika, njegovanju materinjeg jezika i poticanju na govorno i jezično stvaralaštvo čemu se treba pomno posvetiti implementirajući samostvaralaštvo.

Literatura

Babić, N. (1986.) – Karakteristike komunikacije odgajatelja i djece u predškolskim ustanovama, Pedagoški rad, Časopis za pedagoška i prosvjetna pitanja, 7-10, Vol.41, 407-419, Pedagoško-književni zbor, Zagreb
Bjelobaba, V. Z.(2002.) – Pod suncem i zvijezdama, Zbirka pjesama, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Karlovac
Kecmanović, D. (1983.) – Psihijatrija, Medicinska knjiga Beograd-Zagreb
Matić, R. (1982.) – Metode i oblici rada na razvoju govora dece od rođenja do polaska u školu, IŠRO Privredno financijski vodič, Beograd
Nenadić, S. (2002.) – Odgoj u jaslicama, Priručnik za odgojitelje i stručne suradnike, Potjeh, Imotski
Nikolić, S. (1999.) – Mentalni poremećaji u djece i omladine, Školska knjiga, Zagreb,
Pavletić, V. (1988.) – Kako čitati poeziju, Školska knjiga, Zagreb
Rot, N. (1983.) – Opšta psihologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd
Rot, N. (2004.) – Znakovi i značenja, Verbalna i neverbalna komunikacija, Psihološka slagalica 1, Beograd
Težak, D. (2007.) – Književnost kao izvorište odgojnih vrijednosti, Dijete i društvo 2,
Vol. 9., Časopis za promicanje prava djeteta, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb
Tomaić, J. (1997.) – Med l(j)udima lud, Zbirka pjesama, Matica hrvatska-Ogranak Senj, Senj
Vuletić, D. (1983.) – Afazija i poezija, Defektologija 1-2, Vol.19, 103-115 Fakultet za defektologiju, Zagreb
Zeba, R. (2004.) – Poezija i logopedija, Zbornik sažetaka Trećeg međunarodnog simpozija «Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala»-Hvar, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb
Zeba, R. (2003.a) – Sveti Nikola, Prvi izbor br.4, Časopise za učenike od 1.-4. razreda, Zagreb
Zeba, R. (2003.b) – Sveta Nikolina, Prvi izbor br.4, Časopis za učenikeod 1.-4. razreda, Zagreb
Zeba, R. (2006.) – Mucanje u hrvatskom dječjem romanu druge polovice 20.stoljeća, Zbornik sažetaka Četvrtog simpozija «Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala»-Pula, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb
Zeba, R. (2007.) – Bubamara kod zubara, Radost br.1-Ilustrirani književni časopis za djecu, Naša djeca, Zagreb
Zeba, R. (2007.) – Bubamara, Radost br.2-Ilustrirani književni časopis za djecu, Naša djeca, Zagreb
Žalac, Z.(1990.) – Rastoke-Na slapovima Slunjčice, Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb
MKB-10 (1999.) – Klasifikacija mentalnih bolesti i poremećaja ponašanja, Medicinska naklada, Zagreb