Govor i darovitost kod pervazivnog razvojnog poremećaja

Paolo u dobi od 7 godina. Danas ima 17 godina, ide u treći razred redovne srednje škole uz prilagođeni program. Govori talijanski, engleski i češki, a želi se školovati u inozemstvu i baviti web dizajnom.

Sažetak

Pervazivni razvojni poremećaj zahvaća sve kognitivne funkcije, a posebice je manifestan u poteškoćama govora i jezika, verbalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji. Visokofunkcionirajući autisti i unatoč superiornoj inteligenciji, razvijenom govoru i leksiku koji odudara od prosjeka za dob, imaju poteškoća u verbalnoj interpersonalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji. Kreativnost u jeziku poput neologizama kod Aspergerova sindroma primjerice, upućuju na više kognitivno funkcioniranje, ali ne rezultiraju i boljom interpersonalnom komunikacijom.
Kod veoma malog broja djece sa pervazivnim razvojnim poremećajem primjetna je izrazita likovna darovitost i evidentna patologija govora, jezika i verbalne komunikacije.
Rad se bavi odnosom govora i likovnosti te procesima u mozgu i njegovom organizacijom koja omogućuje nadprosječnu likovno-grafičku ekspresiju i kreativnost s jedne strane i govorno-jezičnu patologiju i patologiju verbalne komunikacije s druge strane. Jedan od eklatantnih primjera iz prakse je i dječak Paulo kojega možemo pratiti od normalnog psihofizičkog razvoja preko regresije i prekida komunikacije sa okolinom, do postupne resocijalizacije sa znatnim govorno-jezičnim poteškoćama uz specifične interese i likovnu nadarenost, a sve u kontekstu općeg socijalnog funkcioniranja i interaktivnog učenja potrebnog za savladavanje školskog gradiva.

Ključne riječi: pervazivni razvojni poremećaj, govor, neologizmi, darovitost, interakcija

Uvod

Zahvaljujući spoznajama Lea Kannera i Hansa Aspergera 40-ih godina 20.stoljeća i njihovom dugogodišnjem istraživanju u području dječje psihijatrije sakupljen je impozantan opus činjenica o djeci sa specifičnim simptomima koji odstupaju od već postojećih nozoloških skupina. Kanner je 1943. godine poremećaj nazvao infantilnim autizmom, a Asperger 1944. autističnom psihopatijom. Zajedničke karakteristike podrazumijevaju određene manifestacije u ponašanju, socijalnoj interakciji i komunikaciji te izrazitoj patologiji govora i jezika. Daljnja istraživanja i interes za ove poremećaje odavna je prešao granice Amerike i Njemačke, a ovi poremećaji, uz izmijenjeno nazivlje, svrstani su u pervazivne razvojne poremećaje ili sveobuhvatne ili globalne razvojne poremećaje (Pervasive Development Disorders). Prema DSM-IV (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih bolesti, 1996.), poremećaj se javlja i dijagnosticira u ranom djetinjstvu, a obuhvaća nekoliko poremećaja: autistični poremećaj, dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu, poznat i pod nazivom Hellerov sindrom i dezintegrativna psihoza, Rettov sindrom, Aspergerov poremećaj i pervazivni razvojni poremaćaj neodređen, uključujući i atipični autizam. Prema ICD-10 (Međunarodna klasifikacija bolesti) dijagnostički kriteriji i dijagnostički algoritmi identični su sa onima u DSM-IV klasifikaciji, samo je autistični poremećaj nazvan dječjim autizmom, Rettov i Aspergerov poremećaj Rettovim i Aspergerovim sindromom, a dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu nazvan je drugim dezintegrativnim poremećajima u djetinjstvu.
Ovi poremećaji pored specifične etiologije, egzogenih morfoloških obilježja i prevalencije imaju i specifičan tijek, obilježja i prognozu.
Pervazivne razvojne poremećaje karakteriziraju kvalitativna oštećenja recipročne socijalne interakcije, vještina komuniciranja ili postojanje stereotipnih ponašanja, aktivnosti i interesa, ali se prema kriterijima ne mogu svrstati ni u jednu od specifičnih skupina poremećaja, kao niti u shizofreniju, shizotipni poremećaj ličnosti ili izbjegavajući poremećaj ličnosti.
Kvalitativna odstupanja manifestiraju se u prvim godinama života, traju cijelog života, pogađaju sve rase, a u 75-80% prisutna je i metalna retardacija (Moravek, 1999; Bujas, 1995; Golubović, 2004).
Kao što su karakteristični etiološki i po zastupljenosti spolova, tako su različiti i prema govornojezičnim obilježjima. Dječaci sa Aspergerovim sindromom primjerice razviju govor, komuniciraju govorom, ali u jeziku pokazuju izvjesnu deficite na nivou sintakse i semantike, ali i kreativnost kao što su neologizmi (Zeba, 2003.), novostvorene riječi koje nastaju na temelju već postojećih elemenata izvođenjem, slaganjem, analogijom ili posuđivanjem (Ivšac i sur., 2005.). Velik broj djece sa pervazivnim razvojni poremećajem nikada ne razvije govor ili ga razvije u nedovoljnoj mjeri da bi bio u funkciji socijalne komunikacije.
Brojna istraživanja pokazala su da je etiologija ovih poremećaja heterogena, a kreće se u smjeru psihološke teorije koja kao uzroke navodi neemocionalnu interakciju unutar obitelji (Kanner, 1948) i organske teorije koja se oslanjaju na hipotezu o moždanim oštećenjima (Bujas, 1995). I mada je većina slučajeva idiopatske etiologije novija istraživanja idu u smjeru nalaženja genetskih predispozicija i herediteta (Poustka, 2000). Kao mogući uzroci navode se oštećenja središnjeg živčanog sustava, fenilketonurija, metaboličke disfunkcije i kromosomske aberacije (Moravek, 1999).
Prevalencija autizma je prema istraživanjima u Engleskoj i Švedskoj 3-4 na 10 000 (Bujas, 1995.), prema Wing iz 1993. je 3,3 -16 na 10 000 (Moravek, 1999.).
Prema studijama, u Hrvatskoj incidencija autizma je 7 na 10 000 djece, a u periodu od 1983.-1995. registrirano je 150 – ero autistične djece (Moravek, 1999; Bujas, 1995.).
Na temelju popisa stanovništva iz 1991. godine u Hrvatskoj ima približno 1100 osoba sa autizmom, a u Evropskoj uniji od pervazivnog razvojnog poremećaja pati oko 1 milijun ljudi (Škrinjar, 2001.). Prema Göteborgskom istraživanju Gillberga i Ehlersa 1993. incidencija Asperger sindroma je 3,6:1000 osnovnoškolske djece, a mnoga od njih nikada nisu otkrivena i pod tretmanom (Steindal, 2002) vjerojatno zbog govora i jezika koji su razvijeni na nivou neupadljivosti, a zbog karakteristične motoričke nespretnosti djeluju samo kao «čudne» osobe.
Ako, se uzmu u obzir svi slučajevi iz skupine pervazivnih razvojnih poremećaja tada je ta brojka i u Hrvatskoj zasigurno puno veća, mada ne i dovoljno pouzdana i potpuna zbog neotkrivenih slučajeva, problema u dijagnostici, a naročito diferencijalnoj dijagnostici mada su kriteriji prema klasifikacijama DSM-IV i ICD-10 dobro razrađeni i jasni.
Za daljnje izlaganje o pervazivnim razvojnim poremećajima interesantan nam je onaj nespecifičnog oblika, pa ćemo na primjeru dječaka Paula prikazati što je kod njega karakteristično i patološko, što je u granicama prosjeka i po čemu je on ne/specifičan u globalu.
Prema DSM-IV neodređeni oblik pervazivnog razvojnog poremećaja ne zadovoljava niti jednu nozološku skupinu mada postoji zaostajanje u svim segmentima, ali istovremeno i atipična simptomatologija ili jačina simptoma ispod praga, prekasni početak ili svi uvjeti zajedno.
Naročito nam je interesantan dječakov likovni potencijal i odnos likovnosti i govornojezičnog razvoja.

Prikaz slučaja

Anamneza

Paulo je rođen 1998. iz djelomično uredne trudnoće carskim rezom, prenesen 10 dana uz prosječnu težinu i dužinu.
Prema navodima majke psihofizički razvoj kretao se na kontinuumu prosjeka: diže glavu sa 1,5 mjesec, samostalno sjedi sa 5,5, puže sa 8 mjeseci, hoda sa 14 mjeseci.
Također i govorni razvoj slijedi prosječan tijek: brblja sa 5 mjeseci, sa 8 mjeseci izgovara slogove tipa ma-ma, ba-ba, a prema navodima bake prva riječ bila je «Hugo» sa 6 mjeseci starosti i odnosi se na Hugu, kompjutersku igricu.
Oko treće godine starosti roditelji primjećuju da dijete regredira u govoru, a određenu promjenu ponajprije u govoru, a potom u ponašanju koja se manifestirala distanciranošću od druge djece primijetile su i odgajateljice u vrtiću.
U obitelji je prisutna patologija u razvoju govora i jezika. Prema izjavi majke, i majka i stric (očev brat) pokazivali su u djetinjstvu određena odstupanja i karakteristike u razvoju govora. Majka je kasno progovorila, ali se ne sjeća kada, a stric je kasno progovorio i imao je artikulacijske poteškoće u govoru koje su navodno nestale same od sebe.
Kako navodi baka dječakovoj regresiji u razvoju neposredno je prethodila veoma neugodna situacija u kojoj je dijete dobilo batina od tetke (majčine sestre) što je po njezinom mišljenu uzrokovalo poremećaj.
Iz ovih vrlo šturih anamnestičkih podataka nije moguće zaključiti je li se psihofizički razvoj doista odvijao na skali prosjeka, a govornojezične poteškoće mogu se specificirati samo na temelju statusa. Pretpostavka je ipak, da je splet različitih faktora utjecao na pojavu poremećaja od obiteljskog psihopatološkog opterećenja i govornojezičnih poteškoća sve do socijalne i kulturne deprivacije koja je pogodovala sniženom intelektualnom funkcioniranju.
Dijete je kategorizirano pod dijagnozom: Pervazivni razvojni poremećaj ( F 84.9 ).

Socijalna anamneza

Dječak živi sa roditeljima i mlađim bratom ( star 3. godine), a često ih posjećuje baka, očeva majka koja je veoma energična i dominantna. Roditelji su zaposleni, prosječnih primanja, imovinskog stanja i naobrazbe. U periodu nezaposlenosti od oko 2 godine otac je bio kod kuće sa dječakom i pokušavao otkloniti njegove govorne poteškoće.
Mlađi brat još uvijek mokri u pelene, pije iz flašice i prema navodima roditelja muca.
Paulu najviše pažnje posvećuje baka, koja je također pokušavala otkloniti govorne poteškoće, a potom je angažirala logopeda i budno bdije nad napretkom. Roditelji su veoma malo usmjereni i angažirani na kontuirani i vođeni rad s dječakom u nastojanju kvalitativnog i kvantitativnog minimaliziranja poteškoća. I komunikacija na relaciji roditelji-malo dijete čini se nedostatnom i nedovoljno emocionalnom.
Dječak je evidentno emocionalno vezan uz baku koja mu verbalno i fizičkim kontaktom pokazuje svoju naklonost i brižnost, a i dio slobodnog vremena provodi s njim te brine oko školskih obveza, mada u odnosim sa sinom i snahom vlada tenzija i neslaganje oko odgoja djece, što je primjetno i povremenom posjetitelju.

Status

Dječak je starosti 8 godina i 9 mjeseci, krenuo je u prvi razred redovne osnovne škole u posebnom razredu po prilagođenom programu za djecu s teškoćama u razvoju. Veoma se raduje školskim obvezama i dobro se prilagodio.
Godine 2005. polazak u školu odgođen je zbog izrazitog zaostajanju u govoru i jeziku uz preporuku za pohađanje logopedskog tretmana. Dječak je cijelu godinu polazio dječji vrtić i odlazio 1x tjedno logopedu gdje se uglavnom radilo na razvijanju subgovornojezičnih funkcija. Na testiranju za upis u prvi razred postigao je rezultate na stupnju lake mentalne retardacije.
U govornojezičnom razvoju primjetno je veće zaostajanje u fonološkom i sintaktičko-semantičkom području, mada razumije tuđi govor, komunicira govorom koji je veoma nerazumljiv, ponekad pokazuje i karakteristike brzopletosti, pa se stječe dojam još veće nerazumljivosti. Radi se o fonološkom poremećaju koji uključuje i greške u izboru i redoslijedu glasova unutar riječi tkz. leksičke dislalije, primjerice u dužim i nepoznatim riječima, kao npr. lipsati-lispati, metla-mekla, labijal-lablijal.
Glas je slab i tih, a pri govorenju često spušta glavu i izbjegava direktni kontakt očima.
Prisutne su i anomalije u orofacijalnom području kao križni zagriz i visoko gotsko nepce, zubi su još uvijek mliječni i kariozni . Prisutan je i mali vilični kut koji još više onemogućava pokretljivost atikulatora i pridonosi općoj nerazumljivosti govora.
Jezik je pokretan, motorika tijela je usporena, ali koordinirana, dok su šaka i prsti sniženog tonusa, što ne utječe bitno na držanje olovke u ruci i pisanje. Gnostičke funkcije (oblik, boja i veličina) razvijene su, vizualna percepcija i diskriminacija na nivou su jednostavnijih zadataka, dok je auditivna percepcija razvijena, pa čak i fonematski sluh (auditivno razlikovanje fonološki sličnih fonema), (Vuletić, 1987.) je zadovoljavajući. Mehaničko pamćenje je dobro, jer i unatoč distraktibilnosti pažnje uspijeva memorirati auditivno prezentirani materijal i reproducirati ga u skladu sa odstupanjima u artikulaciji.
Subgovornojezične funkcije su primjerene za dob, mada je prisutan motorički nemir koji se manifestira čestim pokretima nogu ispod stola, igranjem olovkom ili igračkama, što predstavlja izvjestan stereotip i repetitivno ponašanje.
Dječak je veoma motiviran za rad, mada to verbalno ne iskazuje, ne odbija niti jedan zadatak i može u radu u kojem se izmjenjuju sadržaji prema tematici i težini (npr. bojanje crteža, imenovanje slika, vježbe za artikulatore) izdržati 45-60 minuta. Razumije značaj pohvale i pozitivno reagira na nju. Kooperabilan je i mada ne iskazuje vlastite emocije, sposoban je identificirati i diferencirati facijalnu ekspresiju i dovesti je u uzročno-posljedični odnos, ali na nivou najjednostavnijih emocija.
Facijalna ekspresija oskudna je i ne koristi geste. Razumije jednostavnije dosjetke vezane uz konkretnu situaciju i vizualno percipiranu facijalnu ekspresiju sugovornika.
Najvidljivije zaostajanje je u ekspresivnom govoru manifestirano artikulacijskim odstupanjima tipa distorzija i supstitucija u skupini dentala (s, z, c), alveolara (l, r) i palatala nj, lj, š, ž, č, ć, đ, dž. Ukupno je oštećeno 13 glasova što bitno smanjuje razumljivost govora čemu doprinosi i disgramatičan govor. Rečenica je eliptična, u najboljem slučaju prosta, nedostaju veznici i prijedlozi, struktura rečenice je nepravilna, nepravilni su i nedostaju padežni nastavci, pa to npr. izgleda ovako:
«Banana kore ide koš smeće», a u ekspresivnom obliku:
«Banana ko-e ide kos –me-e».
U obitelji se govori češkim jezikom, kojim navodno i dječak govori sa majčinim roditeljima, porijeklom Česima, pa su i prozodijski elementi govora kvalitativno promijenjeni, tako da je naglasak na zadnjem slogu, uz produženu intonaciju, kao da pjeva, primjerice na pokazivanje kruške, dječak odgovara «Kruškiiii».
Općenito, Paulo svojom vanjštinom, pravilnim crtama lica, bistrim pogledom, nepostojanjem upadljivijih ponašanja, poput izrazitih stereotipija i tjelesnih nedostataka ili oštećenja, interesom i željom da ima životinje, koje hrani i razgovara s njima, neobičnim interesom za dinosauruse i poznavanje naziva mnogih životinja, za prosječnog bi posmatrača bio sasvim prosječno i mirno dijete koje ima problema, jedino i samo sa govorom.
Međutim, osim hereditarnosti u govornojezičnoj patologiji i vjerojatno određenoj predisponiranosti za nastanak poremećaja, cjelokupnom problemu pridonosi i činjenica da je dijete socijalno i kulturno deprivirano.
Ako, se prisjetimo prve izgovorene riječi koja je bila «Hugo», našli smo joj i izvorište. Naime, pri svakom dolasku u kuću dječak je igrao kompjuterske igrice u polumračnoj sobi, bez obzira na vanjske vremenske prilike i zbivanja, a nakon svakog tretmana odmah je odlazio u istu sobu i nastavljao igricu.

Logopedski tretman

Dječak već u prvom kontaktu pokazuje otvorenost i kooperabilnost, ima potrebu za kontaktom i komunikacijom.
Tretman smo započeli grafomotoričkim vježbama i vježbama za razvijanje vizualne percepcije, potom vježbama za razvoj fine motorike ruke: podlaktice, šake i prstiju što je u direktnoj vezi sa motorikom artikukatora (jezika, usnica), i vježbama za bolju pokretljivost artikulatora (Posokhova, 2004.), a kao priprema za govorne vježbe i korekciju artikulacije kao prioriteta što će utjecati na poboljšanje opće razumljivosti govora. U tom smislu započeli smo korekcijom glasa L i to iz dva razloga: pravilan izgovor glasa L relativno je lako naučiti, položaj jezika pri izgovoru je vidljiv i tako podložan vizualnoj kontroli, a brzi napredak motivira dijete na daljnji rad. To se doista i dogodilo, Paulo je u otprilike 13 logopedskih tretmana naučio ispravan izgovor glasa L u svim pozicijama unutar riječi, pa čak i u spontanom govoru.
Iznenađenje je bilo kada je otišao u kuhinju i rekao mami: «Lidija daj mi vode!»
Slijedila je korekcija glasa LJ, kojeg supstituira sa J, a pripada istoj skupini glasova, mada je teži za izgovor zbog nemogućnosti vizualne kontrole jezika koji svojim stražnjim dijelom čini sedlo i u kontaktu sa alveolama ostvaruje artikulaciju glasa.
U 5-6 tretmana postigli smo glas LJ u svim pozicijama, mada još uvijek dolazi do rastavljanja na L i J te uvježbavanjem treba postići automatizaciju glasa.
Govorne vježbe za korekciju ostalih glasova slijedit će, ne razvojnu, već sasvim drugu logiku koja ima za cilj zadržavanje postignutog nivoa motivacije i samopouzdanja, i dovođenje artikulacije palatala u ispravan izgovorni položaj čime će se bitno poboljšati i razumljivost govora. Potom će slijediti korekcija dentala i alveolara r koji i mada distorzirani sami po sebi ne bi govor činili nerazumljivim. Uz artikulacijske vježbe razvijali smo i jezik na semantičko-sintaktičkom i morfološkom nivou, a to je obveza i u daljnjem tretmanu.

Analiza likovnih radova

Nakon svakog logopedskog tretmana razgovarali smo s roditeljima i davali upute za rad, a u jednom od tih razgovora doznali smo kako je dječak u vrtiću na nalog da nacrta sebe, na papiru veličine cca 1, 5 metar nacrtao čovjeka, rentgenski. Način i atmosfera u kojoj je slikao nije nam poznat, ali rezultat je bio iznenađujući.

Čovjek – «ja»
Konture čovjeka i unutrašnje kosti naznačio je crnom pastelom, a prostor ispunio vodenim bojama u tonu ružičaste i plave koje su se međusobno miješale i prelijevale. Boju je nanosio u različitim smjerovima što je pridonijelo privlačnosti i općem estetskom utisku.
Fasciniranost svih bila je i ostala na nivou forme, međutim iz crteža-slike dalo se nazrijeti mnogo više. Boljim pogledom u segmente slike možemo posebno analizirati glavu, lijevu i desnu stranu po cijeloj dužini, pa tako zapažamo da na glavi nema kose, oči su okrugle sa istaknutim žilicama u unutrašnjosti oka i nejednakim bulbusima. Tako nacrtane oči daju dojam razrogačenosti i zaprepaštenosti, straha, a zubi, veliki i stisnuti sa široko razvučenim ustima asociraju na bijes i ukazuju na agresiju.. Od usta sve do želudca i crijeva vodi široka dugačka cijev koja predstavlja grkljan. Pogled na lijeve i desne ekstremitete dovode istovremeno do fascinacije i do zbunjenosti. Lijeva ruka ima izrazito nacrtanu podlaktičnu i nadlaktičnu kost sa izraženim zglobovima, također kosti šake i članci na prstima, kao iz nekog anatomskog atlasa. Međutim, kosti na desnoj ruci nisu tako pravilni, a članci na prstima više liče na grane nekog stabla kao i kosti na oba stopala. Boje se prelijevaju, ponegdje, cure i prelaze konture te unakrsno mijenjaju smjer, pa plava sa glave, unutrašnjosti tijela, grkljana i ekstremiteta na lijevoj strani tijela prelaze na donje ekstremitete. Desna ruka je u ružičastoj boji, želudac je žuti, a u urobi se naziru i crijeva.
Fenomen transparencije ili rentgenizma prema Peiću predstavlja simultanu reprezentaciju objekta i njegova sadržaja, koja proizlazi iz toga što dijete miješa različite predodžbe. Transparencija je način da prikaže ne toliko prostorno iskustvo koliko neko emocionalno iskustvo (Nikolić, 1991).
U globalu i na prvi pogled slika je veoma uvjerljiva, daje puno podataka o dječaku koji je vjerojatno potaknut intrapsihičkim procesima i nesvjesno oslikao stanje svoje psihe, neki strah, zaprepaštenost, defektan doživljaj vlastitog tijela.

Riba Pero
Slika je izrađena u pastelu veoma koloristički, formom i vizualno vrlo dojmljiva. Konture ribe naznačene su običnom olovkom, a potom iscrtane plavom bojom izlomljenom crtom, kao i tijelo koje je podijeljeno u 3 proporcionalna dijela: glava i dvije polovice podijeljene horizontalnom crtom. Peraje, rep, oči i usta sasvim su srazmjerno nacrtani. Međutim, svaki od tih dijelova oslikan je zasebnom bojom: glava zeleno, jedna polovina tijela crveno, druga narandžasto, a peraje i rep žuti. Smjer bojanja luta s lijeva na desno, gore-dolje, a unutar jedne cjeline isprepliću se, pa crtež djeluje kao da je naposlijetku išaran. Po smjeru bojanja dalo bi se naslutiti da je u nekom nemiru ili brzini, ali vedrog raspoloženja što odražava odabir živih boja.

Plivač
Crtež je nastao u svega nekoliko minuta u žurbi, evidentno imajući potrebu saopćiti nešto što nije mogao ili nije smio verbalno. Crvenim flomasterom prikazano je more u kojem pliva čovjek koji izgleda poput punoglavca s kolutovima za plivanje na rukama i velikim izražajnim okom. Na dnu mora je kamenje, a na nebu sunce u formi radijacije. Crtež je na nivo djeteta od 3-4 godine, i mada odašilje određenu poruku predstavlja regresiju u grafičkim mogućnostima, a vjerojatno inicirano unutarnjim emocionalnim stanjem.

Hobotnice
Drvenim bojama prikazao je 3 hobotnice koje u predjelu glave imaju izgled lignje trokutastog nastavka iznad žute glave sa crvenim očima i ljubičastim krakovima. Prva u nizu je najveća, najbolje oblikovana sa jednim spiralno zavrnutim krakom, pa djeluje najupečatljivije. Dominacija ponajprije ljubičaste boje, a potom plave daje crtežu upečatljivost i potiče na razmišljanje.

Helikopter
U jednom danu nastale su 4 slike jedna za drugom, nažalost nepoznatog redoslijeda, na kojima se ne može prepoznati ništa osim žutog zrakastog sunca. Slikano je vodenim bojama smeđim i sivim tonovima. Ipak, jedna od tih slika jasno prikazuje helikopter. Cijeli objekt uokviren je crnom bojom, kabina helikoptera podijeljena je horizontalnom i vertikalnom crtom na 4 dijela, a unutrašnjost svakog od njih obojana ružičastom bojom različitih intenziteta. Unutrašnjost kabine i oblak u plavoj su boji. Prema objektu koji je pored helikoptera, a predstavlja čovjeka, daje se naslutiti da se helikopter sprema na polijetanje. Smjer bojanja i manipuliranja kistom fluktuirajući je, pokreti su izvedeni kružno, koso, nesigurno vodoravno, što je vidljivo po tragovima kista.

Interpretacija likovne ekspresije

Na temelju kratkog prikaza ovih pet crteža-slika uviđamo određenu analogiju i disperziju kako u formi tako i u sadržaju. Forma i sadržaj razlikuju psihotika od neurotika, odnosno neurotik je bliže sadržaju, a psihotik formi (Pražić, 1986).
Primjerice motivi, kod ovog dječaka, su s jedne strane obični i neuobičajeni (hobotnice), a s druge strane apsolutno izostaju motivi kuće, cvijeća, leptira, obitelji, prijatelja. Izostavljanje kuće kao simbola mitskog prostora u kojem se dijete osjeća zaštićenim i predstavlja mjesto u kojem stječe prva perceptivna i pragmatička iskustva, a emocionalno je snažno nabijeno i simbol obiteljske sredine (Nikolić, 1991) može ukazati na djetetovo psihičko poimanje vlastite obitelji i projekciju psihe koja ne percipira vlastitu kuću kao mjesto zaštite. Kao mogući kompenzacijski objekt pojavljuje se helikopter kao zatvoreni prostor koji pruža zaštitu od vanjskog svijeta, ali s latentnim strahom od polijetanja, a potom od nestajanja, što bi se moglo interpretirati načinima nanošenja boje.
U crtežima nema narativnosti, papir nije ispunjen, bjelina kao da ukazuje na neku prazninu, nedorečenost, nedostaju detalji, mada crteži tendiraju intencijskoj komunikaciji i odašilju snažnu poruku koja se može interpretirati eventualno uz poznavanje određenih činjenica, niza pretpostavki i psihoanalitičkih smjernica i spoznaja. Ernst Kris svoja psihoanalitička istraživanja u umjetnosti temelji na pojmovima komunikacije (odašiljatelj, primatelj, poruka), kao što i Margaret Naumburg naglašava korist umjetnosti u omogućavanju komunikacije u psihoterapiji (Radovančević, 2005).
Likovi su u statičnom položaju, stoje ili leže, a prema Hermanu Rorschachu još 1923. godine koji je takve odgovore dobivao od ispitanika na svom testu razlivenih mrlja, radi se o fleksorima, a interpretiraju se kao izraz pomirljivosti, neaktivnosti ili povlačenja u suprotnosti sa ekstenzorima koji prikazuju hodanje, rad, borbu, uspravljanje i interpretiraju se kao izraz vitalnosti, inicijative i težnje za samopotvrđivanjem. Taj faktor Rorschach je nazvao K faktorom ili faktorom kinestezije koji je u odgovorima podložan utjecajima prolaznih hipodinamičkih stanja poput umora, sanjivosti neraspoloženja ili razdražljivosti, a smatrao je da opadanje K odgovora uz pojavu boja-šoka (izostajanje odgovora na prvu obojenu kartu) ukazuju na krakteristike psihoneurotičara (Berger, 1989).
Statičnosti objekata dinamiku daju boje među kojima dominira ljubičasta ili ružičasta, a potom plava i žuta.
Sadržajna i stilistička ekspresivnost evaluacijom ličnosti ukazuje na neka od suptilnih emocionalnih obilježja izraženih izborom boja (Radovančević, 1996).
Goethe je boje sortirao kao pasivne i aktive na «plus» i «minus» strani, pa tako plava na negativnoj strani predstavlja «ništa», ali koje pokreće. Ljubičasto-plavu boju pripisao je melanholičnom temperamentu, a slijed boja zeleno-plavo-ljubičasto implicira put «ponutrenja» i introverzije. Hartwig navodi da kod duševnih bolesnika postoji porast sindroma boja plavo-zeleno-ljubičasto, što je tipično za shizofrenike
Utjecaj boja na ljude i asocijacije koje izazivaju, ima svoje ishodište u ranije stečenom iskustvu i to na nivou individualno doživljenog i u kolektivno nesvjesnom (Petrović, 1986).
I dok je žuta najbliža svjetlosti, crvena pomalo iritirajuća, ljubičasta inhibira, pa u nekih naroda simbolizira tugovanje (Pražić, 1987).
Plava boja, a po nekima i žuta, boje su koje vole shizofrenici. Žuta između ostaloga simbolizira udaljenost, distanciranost, nadu, tišinu, a plava introverziju, depresiju, samoću (Radovačević, 2005). Prema Paviću (1989) plava simbolizira potrebu za uvažavanjem sredine od koje se bježi i koja se odbija, ona je boja potencijaliteta, dok žuta stimulira nerve i mentalne procese. Rorschach je postavio tezu o odnosu boje i afekta kada je eksperimentirao sa svojim projektivnim testom i iznio neke kliničke studije, te navodi da boja predstavlja prirodni ili kulturalno uslovljeni stimulus osjećanosti: afektivnog tona, raspoloženja, afekata, emocija i sentimenata. Rorschach eksperti smatraju da ličnost reagira na boju trojako: pasivno-u fazi perceptivne komunikacije, aktivno-kada se pojavi afektivna reakcija i kroz doživljaj lične angažiranosti kada boja poprima fiziognomijska svojstva (Berger, 1989).
Paulo crta i slika u različitim tehnikama od drvenih bojica, preko pastela i flomastera do vodenih bojica, a u posljednje vrijeme modelira u plastelinu.
Njegova je ekspresija sporadična, nema kontinuiteta kako u sadržaju tako niti u formi i kao da je odraz trenutnih unutarnjih stanja i procesa, trenutaka praznine i trenutaka potrebe za kontaktom, razgovorom, komunikacijom, njemu najbližim i najlakšim načinom, crtežom.
Različite tehnike zahtijevaju i različitu količinu uloženog neuromuskularnog angažmana što se zamjećuj prema smjeru bojanja lijevo-desno, gore-dolje, kružno, i prema pritisku na papir naročito kod crtanja flomasterima i drvnim bojama. Ponašanja prilikom crtanja ukazuju na neke karakterne i psihološke karakteristike ličnosti i motoričke sposobnosti, jer crtanje je psihomotorička aktivnost koja zahtijeva okulomotornu koordinaciju, održavanje ravnoteže, manipuliranje podlakticom i šakom, finu motoriku prstiju, koncentraciju, vizualnu percepciju i diskriminaciju.
Karakteristično je za sve Paulove crteže, osim one u tehnici vodenom bojom, da najprije grubo skicira običnom olovkom, a potom pastelom ili drvenom bojicom markira objekt i ispunjava prostor bojom. Strogo omeđivanje i zatvaranje prostora ukazuje na introvertiranost i zatvorenost u kuću, svoj svijet, potrebu za zaštitom, a čija bi helikopter mogao biti alternativa. Primijećeno je da impulzivna djeca svojim crtežima ne daju određenije konture dok plašljiva djeca čvršće uokviruju sadržaje u crtežu (Matić, 1957).
U crtežu «ja-čovjek» kao da je oslikano neko previranje i dilema: govoriti ili crtati, koristiti lijevu ili desnu hemisferu? I to prelijevanje plave boje s lijeve na desnu stranu, počevši od glave, kao da simbolizira neku prazninu, hladnoću, oduzetost ekstremiteta i glave od unutrašnjosti, nekoordiniranost, nespretnost, razilaženje, na što asocira i pozicija nogu koje stoje u X položaju. Na temelju dječjih crteža proučavane su različite osobine ličnost kao agresivnost, impulzivnost, povučenost i plašljivost, proporcija tijela je nedostatna i zamjenjuju seksualne atribute, a neki autori navode i podatak da djeca koja su preboljela encefalitis izostavljaju vrat, kosu, a proporcije tijela su manjkave (Matić, 1957).

Neurološka osnova govora i odnos sa likovnošću

Mozak je tvorevina nalik jezgri oraha smještena u lubanjskom prostoru i zaštićena cerebrospinalnim likvorom i trima moždanim ovojnicama i osnovni mehanizam našeg psihičkog, fizičkog, emocionalnog i socijalnog postojanja i funkcioniranja. Podijeljen je na lijevu i desnu hemisferu, a svaka od njih sastoji se od frontalnog, tjemenog, zatiljačnog i sljepoočnog režnja u kojem se skupljaju i obrađuju različite informacije bitne za različite aktivnosti, funkcije i sposobnosti. Veliki mozak, mali mozak, moždano deblo i kralježnička moždina čine središnji živčani sustav čovjeka. Svaki od ovih dijelova ima svoje funkcije i samo u dobro koordiniranom radu i suglasju sa brojnim živcima, mišićima i drugim vezama i strukturama omogućuje nesmetano funkcioniranje. Ljudski mozak razlikuje se od mozga ostalih primata po masi, težini i nadasve po bogatstvu veza. Mozgovi ljudi iznimnih sposobnosti u načelu nisu drugačiji po težini, građi i funkcioniranju od prosječnih, ali iz Wittlesonova istraživanja mozga (1999.) genijalnog fizičara Einsteina i nekoliko desetaka prosječnih ljudi, pronađene su znatne razlike u položaju Sylvijeve pukotine te u površini i debljini donjeg dijela tjemenog režnja prema Gazzanig i sur.2002.( Mildner, 2003). Sylvijeva pukotina razdvaja donju čeonu vijugu od gornje sljepoočne vijuge, a u njenom stražnjem bedemu nalazi se insula reili u kojoj je primarna slušna receptivna areja (Barac, 1978), a prema Bennettu i Netsellu (1999) tu su mnogobrojne veze važne za ljudsku komunikaciju te se smatra da je njeno dobro funkcioniranje nužno za sve aspekte govornog i jezičnog ponašanja (Mildner, 2003). Prema nekim navodima Einstein je progovorio tek sa 5 godina, a osim što je bio genijalan, doživljavan je kao čudak, pa se u novije vrijeme spekulira i o tome da je kao i Isac Newton, u ponašanju pokazivao elemente autizma.
Obzirom da govor obuhvaća nekoliko modaliteta i da u njegovoj percepciji, recepciji i ekspresiji sudjeluju brojne strukture, u te procese uključeno je nekoliko područja mozga. To su Brocino područje koje se nalazi u čeonom režnju, u uglavnom lijevoj hemisferi dominantnoj za jezik, i Wernickeovo područje u sljepoočnom režnju za jezik dominantne hemisfere i smatra se središtem razumijevanja i percepcije jezika. U Wernickeovom području nalazi se spremište glasovnih i fonoloških reprezentacija riječi koje se aktiviraju da bi se određene vidne i slušne informacije prepoznale kao jezik i govor.
Prema Bensonu i Zeidelu jedina jezična funkcija koja bi mogla biti strogo lijevo-hemisferalna jeste sintaksa, a uključuje proizvodnju, vremensko planiranje i pravilan redoslijed pokreta potrebnih za govorenje i razumijevanje gramatičkih pravila, dok ostale funkcije više ili manje pripadaju i desnoj hemisferi (Mildner, 2003).
Tjemeni režanj je zajedno sa sljepoočnim važan za obradu i razumijevanje jezika, orijentaciju na vlastitom tijelu, osobito u smjeru lijevo-desno, za povezivanje vidnih i prostornih informacija, a prema Kolb i Whishaw (1996) tu je smješteno i kratkoročno radno pamćenje (Mildner, 2003.). U sljepoočnom režnju lijeve hemisfere smješteno je dugoročno verbalno pamćenje, a u istom režnju desne hemisfere neverbalne informacije kao geometrijski likovi i crteži. Promjene u ovom režnju dovode do brojnih poteškoća na verbalnom području, u dugoročnom vidnom i slušnom pamćenju, promjenama ličnosti i afektivnog ponašanja kao što su motivacija i strah.
Uloga zatiljačnog režnja je u obradi isključivo vidnih informacija, pa kod oštećenja ovoga režnja može doći do poremećaja vidnog prepoznavanja u obliku gubitka sposobnosti prepoznavanja boja, oblika, dubine i pokreta.
Neke sposobnosti nužne za stjecanje govora i jezika smještene su i odvijaju se u svim režnjevima obiju hemisfera, a sudjeluju i u nekim drugim aktivnostima poput pisanja, crtanja, zapažanja boja i oblika, doživljaj prostora i orijentacija.
Brojna istraživanja u SAD-a na skupinama djece savanta pokazala su da oni češće imaju nadprosječno razvijenu desnu hemisferu, vizualno-prostorne sposobnosti i teže nedostatke u jezične funkcije u lijevoj hemisferi. Rentgenske snimke mozgova savanta pokazuju oštećenja na lijevoj strani, a Harold Treffer, stručnjak za savante navodi da su mnogi savanti bili prijerođeni što se podudara sa idejom o oštećenju lijeve strane mozga i kompenzacijom u desnoj hemisferi (Winner, 2005). On također navodi da oštećenje mozga dovodi do izvanrednog pamćenja, emocionalne otuđenosti i izuzetno fokusirane i sužene pažnje, a ograničeni su na područja koja su posredovana desnom hemisferom kao što je crtanje, ili područjima u lijevoj hemisferi koja graniče sa stražnjim jezičnim područjima, pa je to računanje.
Osnovu sposobnosti likovno i umjetnički darovite djece čini vizualno-prostorna prijevremena razvijenost, a može egzistirati kod snižene inteligencije kao što je slučaj kod autista-savanta ili mentalno retardiranih.
Istraživanja djece darovite u crtanju u odnosu na prosječne dovela je do rezultata da je najraširenija pojava teškoće sa čitanjem i disleksija (Winner, 2006). Daroviti crtači nisu izvrsni u čitanju, rasuđivanju ili matematici, ali imaju izvrsne sposobnosti da vide, pamte, dočaraju i preoblikuju vizualne slike.
Jednim od istraživanja dokazano je kako se djeca darovita u crtanju odlično sjećaju slikovnih aspekata kao što su boja, kompozicija, oblik, kvaliteta linija i sadržaj, a ove sposobnosti nisu povezane sa verbalnim QI.
Obični savanti, za razliku od genijalnih, uglavnom posjeduju samo jednu vrstu sposobnosti na prosječnom stupnju, ali su u svim drugim sposobnostima ispod prosjeka.
Savanti se nalaze u formalnim područjima i onima koja su vođena pravilima, i mada je likovnost manje strukturirana, njihova je karakteristika realistično crtanje.
Za savante je vrijedilo mišljenje da su zainteresirani samo za proces crtanja, a ne i za konačni produkt te da s vremenom na gubljene tih sposobnosti utječe činjenica da počnu usvajati govor i jezik, pa im crtanje i crtež nisu više glavni komunikacijski kanal (Winner, 2006).

Darovitost ili psihopatologija?

Prema Renzullijevoj troprstenastoj koncepciji darovitost nastaje međusobnim preklapanjem i interakcijom sposobnosti, kreativnosti i osobina ličnosti dok već Gardner svoju koncepciju gradi na sedam inteligencija, pa između ostalih specificira i verbalno-lingvističku, interpersonalnu i intrapersonalnu, a upravo taj je segement kod djece sa pervazivnim razvojnim poremećajem u kvaliatativnom zaostajanju. Gardner polazi od analize neurološkog i fiziološkog funkcioniranja ljudskog mozga i nalazi dokaze o postojanju međusobno nezavisnih funkcija, među kojima su razvijene i izolirane usko specifične sposobnosti koje su uz retardaciju u ostalim područjima primjećene kod savanta (Čudina-Obradović, 1990.).
Osobine ličnosti koje se sreću kod darovitih kao velika posvećenost onome što se radi, velika koncentracija, ogromna količina energije, nisu obilježja ovoga dječaka, ali nesumnjivo postoji izvjesna motivacija, potreba i htijenje. U likovnoj nadarenosti sudjeluje visok stupanj neverbalne komponente opće nadarenosti što čini spacijalno-perceptivnu inteligenciju, a u opisu likovno nadarenih psihologa Normana Maiera (1939), su komponete sposobnosti, motivacije i kreativnosti (Čudina-Obradović, 1990).Vizualno-spacijalna sposobnost objedinjuje vizualnu diskriminaciju, vizualnu memoriju i manualnu spretnost.
U kontekstu pervazivnog razvojnog poremećaja i čitavog niza poteškoća koje on implicira, posjedovanje izvjesnog dara i sposobnosti ima sasvim druge konotacije nego darovitost kod djece sa visokim QI i nadprosječnim funkcioniranjem u svim područjima i drugačijom konstelacijom karakteristika ličnosti.
I u kategoriji savantizma postoji distinkcija unutar skupine, a koja je na temelju brojnih istraživanja dovela do određenih spoznaja o njihovu načinu funkcioniranja u području u kojem pokazuju nadprosječnost i opsesivnost (Winner, 2006). Likovni jezik katkad je jednostavniji i pogodniji od govora, a približava se više deformaciji nego objekciji pri čemu nastaju likovni neologizmi i neomorfizmi koji svojom fragmentarnošću govore o strahu i osamljenosti sa tendencijom da se ponavljaju u beskonačnim varijacijama iste misli (Pražić, 1966). Likovne neologizme možemo promatrati analogno jezičnim koji su primjerice unutar pervazivnog razvojnog poremećaja karakteristični za Asperger sindrom, ukazuju i rezultat su određene kreativnosti i višeg kognitivnog funkcioniranja, a likovni neologizmi naprotiv ukazuju na psihopatološki obrazac funkcioniranja i nedovoljnu kreativnost i invenciju te sve dublje zadiranje u psihopatološki stil izražavanja. Pervazivni razvojni poremećaj utječe na globalno zaostajanje u svim sposobnostima i neravnomjernost u tim sposobnosti koja može sniziti ukupan QI. Savante se ne može naći unutar krajnje teških stupnjeva mentalne retardacije, njihove crtačke sposobnosti oslanjaju se na vizualno-prostorne sposobnosti, a testovi inteligencije prvenstveno mjere verbalne i numeričke sposobnosti i apstraktno rasuđivanje (Winner, 2006).
Kompariramo li karakteristike ličnosti i likovni uradak autističnog dječaka Dominika koji je crtao i slikao velikim žarom, sam, bez ičije pomoći i poticaja, a crtež je bio bogat, realističan, narativan, pun detalja, pršato je od boja i motiva, ali je sa razvijanjem govora i sve boljom sposobnosti verbalne komunikacije tendirao ka osiromašenju u likovnom stvaralaštvu (Zeba, 2006), Paulo je na pola puta između govora i crteža, verbalne i neverbalne komunikacije, slike i glasa, na granici prosječnog i patološkog sa epizodama nadprosječnosti. Sa aspekta afektiviteta i ovdje možemo uočiti izvjesni kauzalitet i primjetiti da je u Dominikovim crtežima bilo itekako puno ljudskih figura iz obiteljskog, školskog i vanjskog milieu prepunih detalja, u akciji i pokretu. Kod Paula to ne možemo zamijetiti, pa uzrok tome nesumnjivo treba tražiti i u odnosu roditelja, jer kao što je zaključio Kanner (1948) ličnosti, sklonosti i ponašanje roditelja utječu na dinamiku psihopataološkog stanja djece koji prema njima pokazuju hladnoću, opsesivnost i mehanički tip pažnje usmjerene samo na biološke potrebe.
Zadiranjem u psihijatriju ne pretendiramo na psihijatrijsko vještačenje i liječenje, već uočavao kauzalitet među različitim oblicima i načinima komunikacije i izražavanja sa određenim odstupanjima u psihičkom funkcioniranju. I da parafraziramo Prusta: sve velike stvari u svijetu stvorili su neurotičari i na tome im treba zahvaliti!

Završna razmišljanja o prikazanom slučaju

O slučaju dječaka Paula, obzirom na eksplicitne razvojne poteškoće dalo bi se razmišljati sa nekoliko aspekata:
a.rane neintervencije i proteklog perioda od saznanja dijagnoze do polaska u školu (period od 5-6 godina života) koji je protekao stihijski.
Ako, se vratimo na mozak i činjenicu da sa završetkom natalnog perioda ne završava i mijelinizacija mozga u ovom periodu, moguća je reorganizacija mozga, pa je stoga intenzivni ciljani tretman imperativ.
b.logopedskog tretmana koji nije išao za ciljem diferencijacije govorno-jezične patologije i prioritetnog rješavanja problema ciljanim vježbama kako bi se verbalni govor doveo na razinu razumljivosti i omogućio neometanu verbalnu komunikaciju bez obzira na stupanj jezičnog razvoja.
c. neučinkovitosti mjerodavnih službi koje nisu osigurale i nadzirale provedbu odgovarajućeg tretmana.
d.uključivanja u redovnu školu u posebnom razredu za djecu s razvojnim poremećajima u kojima nastavu provodi učiteljica bez dopunskog defektološkog obrazovanja.
Prema orijentacijskoj listi oštećenja pravilnika o školovanju djece s teškoćama u razvoju zakona o osnovnom školstvu (1991) navodi se samo kategorija autizam kao sinonim za sve poremećaje iz tog spektra, a predstavlja veće poteškoće u razvoju. I mada se pretendira na uključivanje djece sa pervazivnim razvojnim poremećajima u redovne škole, a praktički se već i provodi, to je legaslitivno neusklađeno i nedovoljno regulirano, a u praksi nije osigurana logistika. Dijagnostika i diferencijalna dijagnostika ne provode se sukladno međunarodnim klasifikacijama DSM-IV i ICD-10, što se može zaključiti iz kategorizacijskih rješenja, a čime je prekršen i etički i profesionalni kodeks.
d. izostanka planirane, jasno strukturirane i organizirane stručne pomoći roditeljima i to sa aspekta uključivanja u sveobuhvatni tretman djeteta te osobne psihološke pomoći, podrške i savjetovanja.
e. spremnosti redovnog školskog sistema udovoljavanju potrebama i zahtjevima djece s većim teškoćama u razvoju i diferencijaciji između re/habilitacije, odgoja i obrazovanja i s druge strane može li i hoće li dijete s teškoćama u razvoju udovoljiti zahtjevima škole i okoline?
Obzirom na izvjesni likovni potencijal ne možemo, a da ne primijetimo:
a. dječakov likovni potencijal percipiran je samo na nivou produkta, a ne i interakcijskog procesa i stvaralačkog čina i kao takav nije podvrgnut nikakvom stimulativnom programu za razvijanje likovnih sposobnosti i dara, niti je sagledan u širem kontekstu kao mogući psihoterapeutski suport, dijagnostičko sredstvo i komunikativni medij.
b. likovni potencijal trebao bi biti pomoćno sredstvo u psihoterapiji i logopedskom tretmanu, a likovnu terapiju trebalo bi implementirati u sveobuhvatni tretman neovisno o likovnom odgoju u školi, čiji je cilj i zadatak estetskog, odgojnog i obrazovnog karaktera.
c. u treminološkom smislu sintagma «dijete s posebnim potrebama» u ovom slučaju ima dvodimenzinalni aspekt: teškoće i darovitost.

Zaključak

Cilj ovog rada bio je ukazati na postojanje malog broja djece sa pervazivnim razvojnim poremećajima koji osim odstupanja u socijalnoj interakciji i komunikaciji, a napose u govornojezičnom razvoju i izražavanju, te verbalnoj komunikaciji, posjeduju određeni likovni potencijal koji formom i sadržajem odstupa od prosjeka i bliže je patološkom nego umjetničkom. I mada ne možemo u prikazanom slučaju govoriti o darovitosti prema znanstveno uvriježenim definicijama i teorijama, ipak postojanje određenog likovnog potencijala, može biti vrijedan dijagnostički materijal i u psihoterapeutskom i logopedskom tretmanu poslužiti kao pomoćno sredstvo za razvoj govora, jezika i ne/verbalne komunikacije te verbalizacije intrapsihčkih stanja. Drugi cilj bio je razmotriti reciprocitet između likovnosti i govornojezičnih poremećaja obzirom na moždanu organizaciju i funkcije pojedinih struktura u mozgu te potaknuti stručnjake različitih profila koji se bave poremećajima iz autističnog spektra, pa i govorno-jezičnom patologijom i fenomenom darovitosti, na dokumentiranje ovakvih slučajeva i moguća empirijska istraživanja u budućnosti. I treći cilj bio je praktičarima-učiteljima olakšati razumijevanje kompleksnosti ovog «fenomen-problema» i navođenje na promišljanje o istovremenom postojanju sposobnosti i ograničenja i balansiranja između njih u odgojno-obrazovnom procesu.
Pervazivni razvojni poremećaj zadire duboko u psihopatologiju, a psihopatologija rezultira govornojezičnim poremećajem i poremećajem verbalne komunikacije, pa i socijalne integracije, te je stoga važno da osobe koje se bave ovom problematikom budu senzibilizirane na poteškoće ove djece i dodatno educirane u dva smjera: kako prepoznati, stimulirati i razvijati darovitost i kako re/habilitirati, odgajati i učiti dijete, istovremeno potencijalno darovito i s teškoćama u razvoju. Kod blažih oblika poremećaja moguće je postići uspjeh kontinuiranim, sistematskim, pravovremenim multidisciplinarno orijentiranim i koordiniranim radom, uključujući maksimalno i roditelje kao kooterapeute i suport partnere u rehabilitacijskom postupku. Uloga društva u tom smislu trebala bi prevazići granice deklarativnosti.

Literatura

Barac, B. (1979.) : Osnove neurologije, Jugoslavenska medicinska naklada, Zagreb
Berger, J. (1989) : Projektivna psihologija-Rorschachov test ličnosti, Nolit, Beograd
Bujas-Petković, Z. (1995.) : Autistični poremećaj, Školska knjiga, Zagreb
Čudina-Obradović, M. (1990) : Nadarenost-razumijevanje, prepoznavane, razvijanje, Školska knjiga, Zagreb
Ivšac, J.-Lenček, M.-Anđel, M. (2005.): Pojavnost i oblici neologizama kod posebnih jezičnih teškoća, Revija za rehabilitacijska istraživanja, br.2., Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb
Kanner, L. (1948) : Problemi nozologije i psihodinamike ranog dječjeg autizma U: Istraživanja u defektologiji (2005), Defektološki fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd
Matić, A. (1957) : Psihologija dječjeg likovnog izraza U: Likovni odgoj-materijali sa savjetovanja o likovnom odgoju djece i omladine, Pedagoška biblioteka zavoda za unapređivanje nastave i općeg obrazovanja NR Hrvatske, Zagreb
Moravek, D.(1999.) : Cervikocefalni problemi autistične djece i omladine, Psihijatrija, br.III-IV, Zagreb
Nikolić, S.(1991.): Psihijatrija dječje i adolescentne dobi, Školska knjiga, Zagreb
Pavić, V. (1989) : Psihološka istraživanja umetničkog stvaralaštva, Naučna knjiga, Beograd
Petrović, S. (1986.): Metafizika i psihologija slike, Gradina i Prosveta, Niš
Posokhova, I. (2004.): Izgovor i kako ga poboljšati, Ostvarenje, Lekenik
Poustka, F.-Rühl, D.-Bölte, S.-Klauck, S.-Poustka, A. (2000.) Genetische Untersuchungen des Autismus, U: «Mit Autismus leben-Kommunikation und Kooperation», Bundesverband Hilfe für das autistische Kind, Hamburg
Pražić, B. (1966.) : Duševna bolest i likovni izraz, Defektologija br.3., Viša defektološka škola, Zagreb
Pražić, B. (1986.) Crtež i slika u psihijatriji, Naprijed, Zagreb
Steindal, K. (2002.): Das Asperger-Syndrom, Bundesverband Hilfe für das autistische Kind, Hamburg
Škrinjar, J. (2001.): Autizam:osnovne značajke i specifičnosti potrebne podrške, Dijete i društvo, br.3., Zagreb
Vuletić, D.(1987.): Govorni poremećaji-Izgovor, Školska knjiga, Zagreb
Zeba, R. (2003.): Asperger sindrom-teorija i praksa, Zbornik radova «Škola bez slabih učenika», Filozofski fakultet, Pula
Zeba, R. (2006.): Darovitost u sjeni autizma, Zbornika radova «Daroviti i odrasli», Viša škola za obrazovanje vaspitača, Vršac
Winner, E. (2005.) Darovita djeca-mitovi i stvarnost, Ostvarenje, Lekenik
Zakon o izmjenama i dopunama zakona o osnovnom školstvu , Narodne novine br.76, 2005, Zagreb
Pravilnik o školovanju djece s teškoćama u razvoju, Narodne novine br. 23, 1991, Zagreb